VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 4. - 233
233 Međutim su se prilike naskoro promjenile. Pogani su opet jače pritišli istočne kršćane, a ovi su nato ponovno zamolili pomoći u pape i zapadnih kršćana. U Italiji pako spremala se je bura protiv pape. Neki presbiter Hugo Canđidtfc došao je bio iz Rima Robertu Guiscardu, da mu osumnjiči papu Grgura VII. kao krivogu papu, i da mu ponudi carsku krunu, ako bi htio Grgura protjerati s papinske stolice. Robert nije doista prihvatio te ponude, ali je ipak obećao, da će potpomoći papine protivnike i novcem i drugim pomoćnim sredstvima. 29 ) To po taknu papu, da je ponovno stao raditi o tom, da izvede svoje preko morsko poduzeće, i to tako, da najprije pokori Roberta Guiscarda, a onda da nastavi vojnu na istoku. U to ime pozva on zapadne kršćane, da dignu svoje čete i dođu mu u pomoć, da tako uzmogne provesti svoj naum. I doista je taj poziv naišao na lijep odziv. U pismu od 7. prosinca 1074. javlja papa caru Henriku IV., da su se Italci i van italski narodi (ultramontani) odazvali njegovu pozivu i da je već preko 50.000 ljudi spremno, da pod njegovim (papinim) vodstvom ide na po gane i prodre sve do sv. groba. 30 ) No da skupi još više četa, pozva papa ponovno (16. prosinca 1074.) sve* vjernike („omnes fidèles s. Petri"), da s njim zajedno idu na istok na obranu kršćana od pogana. 31 ) A posebno je još zamolio (25. siječnja 1075.), kako već rekosmo, i u danskoga kralja Svena vojne pomoći protiv „neprijatelja božjih". 32 ) Ti pako neprijatelji božji bili su, kako vidimo, osim Saracena i Normani, koji su baš tada (uz druge protivnike) doveli papu u toliko stisku u Rimu, da bi ga on bio najvolio ostaviti, kad se ne bi bio nadao, da će (spomoću kršćanskih vladara) njegov položaj naskoro na bolje krenuti, kako to sam veli u pismu opatu Hugonu od Clugnyja, koje je napisano 22. siječnja 1075., dakle samo tri dana prije onoga pisma Svenu. 33 ) Njih se dakle morao najprije riješiti i svladati ih, ako još nije htio pristati na to (Ibid. lib. II. ep. 9. ap. Jaffé o. c. II. 122.). Valjda papi nisu bili po volji uvjeti, uz koje se Robert htio s njim izmiriti, pa se on nadao, da će ga možda silom prisiliti na pokornost bez ikakvih koncesija. 29 ) Langen o. c. str. 48—49. Zato je papa kasnije (na veljačkoj sinodi g. 1075.) jzopćio iz crkve toga Candida, a također ponovno i Roberta (Idem. ibid.). 30 ) Reg. Greg: VII. lib. II. ep. 81. ap. Jaffé o. c. II, 145. 31 ) Ibid. lib. II. ep. 37. ap. Jaffé o. c. II. 150. 32 ) Ibid. lib. II. ep. 51. ap. Jaffé o. c. II, 167—8. -- O ovim događajima pripo" vijedaju potanko i Heinemann „Geschichte der Normannen I, 263—272. i Gregorovius o c. IV, 168—174. 33 ) Idem, lib. II. ep. 49. ap. Jaffé o. c. II, 164. — lu spomenutom već pismu (od 15. listopada 1074.) Beatrici i Matildi tuži se papa, kako su on i kršćanska crkva u žalosnom stanju, kako on trpi mnoga zla i nevolje („in singulas horas quasi partu rientis dolores et angustias patimur"), pa zato da se nije čuditi, što sebi radije želi smrt, negoli ovakav tužan život (Idem. lib. II. ep. 9. ap. Jaffé o. c. II, 122.).