VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 222

222 Krešimir IV. je dakle popustio osjetljivosti bizantinskoga carstva i štedio njegovo historičko pravo na Dalmaciju. Ali kako je to bila samo formalna stvar i kako je vlast Kresimirova u Dalmaciji bila odlučna i neprijeporna, vidi se po tome, što ti gradovi često ispuštaju ime bizant. careva, te spominju na čelu svojih isprava samo hrvat

skoga kralja.

12

) I Zadranka Cika, Kresimirova rođakinja, spominje u civitatis Jadere (pogrješno mj. „prior civitatis Jadere et stratigo". kako dobro opaža Šišić „Gesch. d. Kr." I, 247. bilj. 1.) spominje se u ispravi od g. 1060., a Lao u ispra

vama od g. 1067. („prioratum vero Jadere retinente dom. Leone imperiali protospatario ac tocius Dalmatie catapano") i g. 1069. (isti naslov, ali bez navoda priorske časti) (Documenta br. 42, 53. i 55. str. 59, 69. i 74. — Šisić „ Enchiridion" str. 248.). — O Lavu veli Rački (1. c. str. 95.) : „Lav je dakle nosio dva naslova : priora zadarskoga j katapana Dalmacije Kao prior stajao je on na čelu gradske uprave, te u tom položaju bijaše potčinjen vrhovnoj vlasti kralja Dalmacije, a kao katapan bijaše zastupnikom historijskoga prava istočnorimske carevine. Stoga se navodi ime Lava u ninskoj listini. Petra Krešimira od 1069. god. tek iza dvorskih dostojanstvenika i župana, a prije načelnika ostalih gradova. Katapan bijaše sada na neki način zastupnikom i poslovođom grčkoga cara kod hrv.-dalmatinskoga kralja." — Imena bizant. careva spominju se : u rapskoi ispravi od g. 1059. Izak I. Komnen (uz Krešimira), a u trogirskoj od g. 1064. i u zadarskoj od g. 1067. Konstantin X. Duka (Docum. br. 41, 46. i 53. str. 56, 63. i 69.), pače i sam Krešimir IV. spominje iz počasti cara Kostantina X. Duku na čelu svoje šibeničke povelje od g. 1066. (Docum, br. 51. str. 66.), a po njegovu primjeru čine to (g. 1070.) i neki hrv. velikaši, spominjući u svojim darovnicama samostanu sv. Krševana cara Romana IV. Diogena, a to su: Radovan, djed Ivan i braća Hrvatin i Ljutôstrah. (Docum. br. 60—63. str. 80—85.). To je najbolji dokaz za to, da je Krešimir IV. u sporazumku s bizant. carem i s njegovom privolom stekao Dalmaciju, jer inače ne bi ga jamačno ni on ni njegovi velikaši spominjali u svojim ispravama. •— Za navađanje imena bizant. careva u dalm. ispravama uz hrv. vladara veli i Šišić (o, c. I, 250), da je to značilo samo historičku uspomenu i isticanje tradicionalnoga suverenitetskoga odnošaja; faktičnu vlast u Dalmaciji vršio je hrvatski vladar. — Jednako kaže i Tomašić (o. c. str. 12—13, bilj. 42.), da iz navađanja imena bizant careva u ispravama dalm. gradova „nije moguće izvađati, da nisu dalm. gradovi, osim Belgrada i Šibenika, bili podložni hrv. kralju, kako to krivo kombinira Radonić (Ljeto pis Matice srpske, 1900. sv, II. i III. p. 306. i sl.). Da se iz činjenice, što se u jedno listini (a to je ona trogirska od g. 1064.) spominje car (naime bizantinski bez hrv. kralja), ne može ni koji zaključak stvarati, pokazuje nam fakat,' da ni bizat. isprave ne. citiraju vazda cara, dočim opet s druge strane nalazimo listina u Italiji za doba normanohohenstaufovsko, gdje se spominje car bizantinski, kako smo već naveli. Sr. Ferrari: I documenti greci medioevali. Leipzig 1910. p. 55., 90." Na osnovu toga za

ključuje on ovako (str. 11 —12.): „Po našem je međutim mnijenju nedvojbeno, da je Krešimir bio ne samo faktičnim, nego i pravim gospodarom Dalmacije, pa da katapan u ono vrijeme nije više imao državnoga znamenovanja." To da dokazuje i pismo pape Aleksandra II. (g. 1059.—1060. Docum. str. 205), u kojem papa zove Krešimira „Rex Dalmatiarum", a pape da su u međunarodnim odnosima od vajkada bili vrlo oprezni. Hrvatski vladar da je mogao zavladati Dalmacijom i radi toga, što je tada moć bizant. carstva iza revolucije Georgija Maniaka sve više padala. 12

) Tako Spljet g. r069. i Pag g. 1071. (Documenta br. 57. i 68. str. 75, i 89.).