VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 212

212 ~ I po Tomašiću (o. c. str. 45—46.) su bizantinski carevi doista sebi prisvajali vlast podjeljivati kraljevske časti („Soövai ßaaiXsac totç l'dvsatv"), ali su to nerado činili,, naročito ne onim narodima, koji su se nastanili na nekadašnjim rimskim pokrajinama. „Bizantinci nijesu naime nikada priznali legalnom ma koju emancipaciju starih romanskih provincija, tih vječitih robova carstva, da se služimo riječima Ane Komnenke." Zato car Konstantin Porfirogenet („De adm. imp." cap. 13.) podučava svoga sina Romana, neka tuđim (sjevernim) narodima ne daje kraljevske krune. biti bizantinskim konzttlom (jer ovo je on jamačno postao još prije nego bi se pro

glasio kraljem)? Za naslov Krešimira (III.) „patricij" veli Tomašić (o. c. str. 29. bilj. 127.) ovako: Ako se u Rački: Doc. Nr. 214. p, 434. riješi „patricissa uxor Cosmici" ima čitati i tumačiti kao: uxor patricii Cresimiri, tad nam valja pripomenuti, „da naslov patricij označuje stalešku oznaku čovjeka visokoga položaja; sv. Krause 1. c. p. 229." No ako ta riječ i može imati ovakovo općenito značenje, zar nije .vjerojatnije, da ona ovdje ima svoje pravo značenje, kad i sam Toma veli, da je Krešimir bio patricij? A i Cedrenus (1. c.) veli za hrvatske vladare, dva brata (a to su bili Krešimir III. i Gojslav), da su se oni pokorili (god. 1019.) caru Vasiliju II., a zato da su od njega dobili a^td)(jiam v.al xr/jasiç îxavàç, časti i blaga (srv. Docum. br. 212. str. 432.), a takva čast je mogla biti čast patricija, kako vele Toma i one italske kronike. — Među

tim Tomašić (o. c. str. 29. bilj. 130.) pobija Tominu tvrdnju još ovim umovanjem: „Nema dvojbe, da su kraljevi hrvatski iz političkih razloga izbjegavali primanju na

slova carskih činovnika, jer im je bila prirodna težnja, da već radi dalmatinskih gra

dova, na koje je i po narodnosti i po tradiciji imao Bizant privlačnu snagu, odstranjuju svaki znak ovisnosli od carstva tim većma, što Bizant nije nikada priznao potpunu emancipaciju svojih nekadanjih provincija." No ja bih rekao, da ovi politički razlozi protivno dokazuju. Baš radi Dalmacije morali su hrvatski vladari nastojati, da živu u dobrim odnošajima s bizantskim carstvom i da se s njegovom privolom dočepaju te zemlje, pa zato nisu mogli odbijati počasti, koje bi im bizantinski dvor podjeljivao, već i obzirom na dalmatinske gradove, koji su se tad dragovoljnije podvrgavali vlasti hrv. kralja, kad su vidjeli, da se to zbiva s privolom njihova vrhovnoga gospodara, bizant. cara. — S druge opet strane, veli dalje Tomašić (1. a), nisu ni biz. carevi rado davali časti narodima, koje su smatrali stranima (pozivajući se na riječi Kekaumena „Stra

tegicon" str. 95.—96.). Doista malo više (str. 29 bilj. 126.) pozivlje se i sam Tomašić na Krausea „Die Byzantiner des Mittelalters" Halle 1869. str. 212., koji veli, da se naslov prolosebaslos podjeljivao iuđincima, ali Krause za svoju tvrdnju navodi samo podjeljenje toga naslova mletačkom ditždu, a ovaj po mnijenju Tomašićevu nije za Bizantince bio tuđinac. No jednako se može reći i za hrv: vladara Hrvati su se pot

potporom Bizanta riješili Avara i dočepali slobode, a dugo su vremena i priznavali bizant. vrhovništvo, kako već spomenusmo, pa zato mislim, da oni ni njihove vladare nisu smatrali Iuđincima i zato im mogli podjeljivati časne naslove. U ostalom i sam Tomašić uzimlje (str. 30. bilj. 130.), da se riječi Kekaumena (o nepodjeljivanju časti tuđincima) ne moraju baš uzeti kao beziznimno pravilo, kad na pr. znamo, da je Ljutovit, knez Zahumlja, oko god. 1050. bio carskim protospatarom, a prije njega (god. 924.) zahumski knez Mihajlo antipatom (proconsulom) i patricijem. Zar onda nije * hrvatski vladar (ako bi poput zahumskoga kneza bio smatran tuđincem) mogao dobiti i nositi naslov bizant. dostojanstvenika (konzula, patricija i t. d.), kako izrijekom vele Toma Arciđakon, Cedrenus i oni drugi spomenuti izvori?