VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 161
161 0 vjerodostojnosti ove vijesti povjesničari su različitoga mnijenja. Tako drži Marqiiard (o. c. str. XVII.), da se ovoj vijesti može vjero vati, jer da ona posve vjerno odaje stil papinske kancelarije onoga doba. Međutim drugi povjesničari uzimlju, da ne može biti ni govora o . kakvom pismenom ugovoru između pape î Hrvata u dcba njihova krštenja. Rački 166 ) veli, da je Porfirogenet izmislio ovu pismenu obvezu Hrvata papi zato, jer nije mogao sebi protumačiti, kako da Hrvati pokrstivši se nisu poput Avara, Huna, Pečenega itd. provaljivali u tuđe zemlje. ,,Ova naivna misao namitala mu se time, što je u djelima svojih predšasnika nalazio malo međunarodnih razmirica, u koje su Hrvati upleteni bili." Na drugom opet mjestu (o. c. str. 164—165.) veli o tom ovako: „Hrvatska je uslijed nutarnjih nemira u vrijeme, kad je Konstantin svoj politički spis sastavljao, za ratovanje tako bila ne sposobna, da je mogao to mirovanje svesti na priču o obvezi, koja je napram rimskoj stolici obnovljena, da naime ne će Hrvati svojih susjeda napadati, kano da oni nisu napadali Mlečane, kada su se dosta jakim osjećali." Otuda vidimo, da Rački ovu Po rfi roge neto vu vijest drži za priču, koju je sam pisac izmislio. Šišić (o. c. u „Vjesniku hrv. arh. društva" XIII, 47. i „Gesch. der Kroat" 1, 106. bilj. 1.) pako uzimlje, da se u ovom ugovoru ogleda odziv tradicije na ono poznato dopisi vanje između kneza Branimira i pape Ivana VIII., koje nam je djelo mice i uščuvano, a u kojem nalazimo takvih stavaka, što ih je mogla tradicija da poljepša i zaobli u čitavi „ugovor". — Napokon Smičiklas (o. c. I, 155—6.) drži ovu „pismenu" prisegu samo nekom predajom u hrvatskom narodu, koju da je Porfirogenet pobilježio. Ovo Smičiklasovo mnijenje moglo bi biti najvjerojatnije. Svrha pokrštavanja bila je svakako ta, da divlje poganske narode privede mirnijem, uljuđenijem življenju, nego li su ga oni do tada vodili. Prema tome nema sumnje, da su svećenici i Hrvate, dobivši ih za kršćanstvo, nagovarali, neka po nauci kršćanske vjere „ljube bližnjega kao samoga sebe", i prema tome neka živu u miru sa svojim susjedima i ne na valjuju na njih, a zato da će ih sam Bog i Isusov učenik sv. Petar zaštićivati i pobjedu im udijeliti, ako bi ih kada drugi narodi napali. Hrvati su im to mogli obećati, da će živjeti u miru s drugima, ako ovi i njih puste na miru, kad ih tako uči i sama vjera, koju su sad primili. Da je moglo biti takvih obećanja, vidi se i po tome, što je još u kasnije doba (g. 879.) papa Ivan VIII. sjećao Hrvate, da su sv. apostoli Petar i Pavao njihovi zaštitnici. 161 ) O tim se usmenim obeća njima morala u narodu sačuvati uspomena i doprijeti i do samoga 186 ) „Scriptores rerum chroaticarum" u „Radu" knj. LI. (1880.) str. 142. 167 ) Documenta br. 4. str. 7.
