VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 150

150 Pisci „Kronötakse" kušaju svoju tvrdnju o krštenju Hrvata pod konac VIII. stolj. potkrepiti i time, što spajaju jednu vijest Tome Arciđakona s nekom vijesti franačkih anala. Prvi naime pripovijeda (u gl. IX. str. 32—33.), da su knezovi Gota (misli se valjda Hrvata) stali napadati Salonjane, kad su se oni iza povratka sa otoka smjestili u Spljetu (u Dioklecijanovoj palači). Na to da su Salonjani po poslanicima zamolili bizant. cara, da im dozvoli obitavati u Spljetu i zemljište svoga grada Salone pö starom pravu posjedovati. Car im to dozvoli i podjedno strogo zapovjedi knezovima Gota i Slavena, da više ne na

i Istra, nego: Ahaja, Tesalija, Novi i Stari Epir, Kreta, Sredozemna i Obalna Dacija, Mezija, Dardanija i Praevalis (V. Philip. Joffe „Regesta pontificum rom." T. I. Lipsiae 1885. br. 300 str. 46.). Zato se i u službenim katalozima bizant. biskupa, u kojima sa bili zabilježeni svi biskupi, podložni carigradskom patrijarhu, navode (poslije one Lavove odredbe) samo biskupi tih pokrajina, a nikada biskupi Dalmacije i Istre Pače u jednom katalogu iz prvih godina vladanja Vasilija I. (867—886.) iza navoda već od davnine carigr. patrijarhu podložnih biskupija dodaju se i metropolije (sa svojim sufraganima) od Soluna, Sirakuze, Regija (od Kalabrije), Nikopolja (u Starom Epiru), Atene i Patrasa, pa se za njih izrijekom veli, da su oni bih otrgnuti od vlasti papine i podvrgnuti bili carigr. patrijarhu, jer da je sad rimski papa podložan barbarima (t. j. Francima) (Srv _ 0 ovom raspravu dra Moriza Fabera „Das Recht des Erzbischofs von Antivari auf den Titel Primas von Serbien" u „Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und Her

cegovina" B. XI. Wien 1909. str. 360. sl., koji se oslanja na raspravu H. Gelzera „Zur Zeitbestimmung der griechischen Notitiae episcopatuum" u „Jahrbücher für pro

testantische Theologie" B. XII. Gotha 1886. str. 337—372. i 529—575.). Salonski pako metropolit i njegovi sufragani ovdje se ne spominju, dakle i nisu pripadali pod carigr. patrijarhu (Srv. i moju raspravu „0 dukljanskobarskoj i dubrovačkoj nadbiskupiji do polovice XIII. st.* u ovom časopisu g. XIV. 1912. sv. 1. i 2. str. 3—4. i 8—9.). Prema tome ne bi spljetska nadbiskupija mogla biti podvrgnuta carigr. patrijarhu pod konac VIII. st., sve kad bi istom tada bila osnovana, kako uzimlje Šišić. Međutim ovaj (u „Gesch. d. Kr." I, 57. bilj. 1.) potkrepljuje tu svoju predmjevu i tom okolnosti, što prije 879. nema traga saobraćaju između rimske' kurije i biskupa bizant. gradova u Dalmaciji (Spljeta, Zadra, Osora i Raba). No tome pomanjkanju saobraćajnih tragova ne moru biti uzrokom baš to, da ti biskupi nisu bili podložni rimskomu papi, nego carigr. patrijarhu, već može tome biti uzrok i to, što nam se ti tragovi iz onih tmurnih 1 burnih vremena nisu sačuvali, kao što nam se nisu uščuvali nikako vi tragovi njihova saobraćaja s carigr. patrijarhom. Da su dalm. biskupi dugo vremena, već od obnove dalm. crkvene hierarhije pod konac VIII. st. pa negdje do g. 879. bili pod vrhovnom vlasti carigr. patrijarhe, zaključuje Šišić (1. c.) i iz pisma pape Ivana VIII. te god. na dalm. biskupe, u kojemu ih on opominje, da se poput svojih predšasnika povrate apostolskoj stolici, od koje da su oci i predšasnici njihovi svetu vjeru primili; sjećati da se moraju toga, koliki je napredak gratio njihove pređšasnike, dok su oni bili pod okriljem sv. Petra, a kolike su opet poslije njih (biskupe) stigle nevolje, kad su se otcijepili od sv. stolice. Te riječi dokazuju Sišiću, da je dalm. episkopat već dugo bio pod jurisdikcijom patrijarha, a ne istom od crkvenoga razdora g. 863. No to iz tih riječi ne mora baš slijediti. G. 879., a iza 16 godina, mogla su na dalm. biskupskim stolicama biti sasma druga lica (barem većina njih), negoli g. 863., pa je onda papa mogao sasvim opravdano govoriti o njihovim predšasn'cima; ostali pako sadržaj pa

pinih riječi ne protivi se nipošto pređmnjevi, da papa misli na otpad dalm. biskupa u g. 863.