VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 133

133 samo svećenika, nego i jednoga svoga dvorskoga dostojanstvenika, koji je u Hrvatskoj imao i urede i oblasti urediti više po rimskom (t. j. bizantinskom) načinu.

95

) Da pokaže svoje zadovoljstvo nad ovim preokretom u Hrvatskoj, i da Hrvate 1 Zdeslava zaduži, da mu ostanu vjerni, nagradi ih on time, što je odredio, da od sada gradovi bizan

tinske Dalmacije (Spljet, Zadar, Trogir i dr.) imadu plaćati hrvatskom knezu onaj danak, što su ga do sada plaćali bizantinskom namjesniku (u Zadru), a ovome da će davati samo nešto malo kao znak, da pri

znavaju bizantinsko vrhovništvo.

96

) r5

) Kako odovud vidimo, Hrvati su sad zamijenik' franačko vrhovništvo s bizan

tinskim; ne stoji dakle tvrdnja Porfirogenetova, da su Hrvati iza uspjele bune protiv Franaka postali nezavisni gospodari svoje zemlje. A baš tim riječima potkrepljuje Šišić („Gesch. d. Kr." I, 96. bilj. 1.) svoju tvrdnju, da ona Porfirogenetova vijest o buni Hrvata spada amo u god. 876., (a ne u doba Ljudevita Posavskoga). Nisu Hrvati u to doba postali sasvim nezavisni (kao ni poslije bune Ljudevitove), jer su spali pod Bizant, a poslije po svoj prilici opet pod franačko vrhovništvo, kako ćemo još o tom govoriti. 09

) Ovo doznajemo od Konstantina Porfirogeneta „Historia de vita et rebus gestis Basilii imp." cap. 54. str. 291—292. i „De administrando imp." cap. 29. i 30. str. 129. i 146—147. (Documenta br. 184. str. 369—373.). — Konstantin doista ne kaže, za kojega je kneza car Vasilije učinio ovu odredbu glede plaćanja danka dalmatinskih primorskih gradova, no većina povjesničara uzimlje, da je to bilo za Zdeslava, iz raz

loga gore navedenih. Medjutim je dr. Šišić („Hrvatski knezovi Zdeslav i Branimir" u „Hrvatskoj Prosvjeti" g. IV. 1917. str. 7, i „Geschichte der Kroaten" I, 109.) toga mni

jenja, da je Vasilije I. to odredio negdje u doba od 882. do 886. za kneza Branimira. Vladanje Zdeslavovo da je bilo i suviše kratko i burno, a da bi se ovo uređenje moglo njime datirati. No kratkoća i burnost Zdeslavova vladanja ne može biti nikakovom zaprekom za cara Vasilija I., da nagradi svoga privrženika i time da ga pokuša trajno vezati uza se. Međutim i samom je Sišiću mnogo važniji drugi razlog, naime da nije malo smisla mititi bizantinskoga štićenika. A zašto to ne bi imalo smisla? Šišić to tu

mači ovako: Ovo carevo uređenje hoće naime da osigura carstvu mirni posjed dalm. gradova, a njima samima nepomućeno susjčdstvo, kako pokazuju same Konstantinove riječi, dakle to uređenje nužno suponira jedno vrijeme, kad hrv. vladar nije bio carski vazal, a to može za Vasilijeva vladanja samo između 881/2 i 886. da bude. Međutim se ova argumentacija dade pobijati ovako: Zdeslav se dao pod bizantinsko vrhovništvo samo zato, da se s pomoću carevom dočepa hrvat, prijeslola. A tko je mogao Vasi

liju I. jamčiti, da se on ne će opet od njega odvrgnuti, kad jednom postigne svoju svrhu, i ne će li, dočepavši se hrv. prijestola, i on napastovati dalm. primorske gra

dove i nastojati, da se domogne bizant. Dalmacije. Da tome predysretne i njega za budućnost obveze, car se odlučio na ovaj čin, naime odredio, da veći dio danka, što su ga dosad ti gradovi davali caru, imadu od sada davati hrv. vladaru, pa će zato imati od njega mira, a samo mali dio njegov da imadu davati carskom strategu u Dalma

ciji u znak njihove podložnosti bizant. carstvu. Tim je načinom spasao svoje vrhovno gospodstvo nad tom pokrajinom, a ovoj je opet uz ne preveliku žrtvu pribavio mir i sigurnost. Ti gradovi prema tome nisu bili potharačeni tuđinu, nego jednome vladaru, koji je i sam priznavao carsko vrhovništvo. A što bi cara navelo na odredbu, da ovi gradovi imadu plaćati taj harač tuđemu vladaru, koji se pače iznevjerio caru i carigradskom patrijarhu (kao Branimir)? Na to bi ga mogao prisiliti samo po njega nesretni rat s Hrvatima, ali o tome nema ni spomena. Ne može se pako uzeti, da je car 10