VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 131
131 digne na hrvatski prijestol, a odstrani sinove Domagojeve, koji su u to naslijedili bili oca. Ta molba Zdeslava, ako je po mnijenju Šišićevu u vezi s franačkim ratom, imala bi se po tom upirati o to, što možda sinovi Domagojevi nisu htjeli nastaviti rata protiv Franaka, kako su to željeli Bizantinci, pa se zato ponudio Zdeslav, da će on to učinili, ako mu car pomogne, da se dočepa hrvatskoga prijestola. Car da mu je doista pružio tu pomoć, tako da je po povratku iz Carigrada mogao srušiti s prijestola i otjerati iz zemlje sinove Domagojeve, a sebe po dići na nj. No ova piščeva predmnjeva nije nipošto vjerojatna. Zašto da sinovi ne bi htjeli nastaviti borbu za slobodu svoga naroda, koju je započeo njihov otac? Ta sam jedan od sinova, naime Ujko, vodio je g. 876. još za života svoga oca kao njegov suvladar brodovlje u Istru na franačke gradove ! Zašto da sad po smrti svoga oca najednom promijeni svoju politiku i time izazove svoje podanike (ili bar jedan znatan dio njihov) protiv sebe tako, da ga je to stajalo i samoga pri jestola? To nije nipošto vjerojatno. Ako dobro proučimo podatke izvora o vladanju Domagoja i Zde slava, onda ćemo vidjeti, da onaj prevrat u Hrvatskoj nije u vezi (tobožnjim) franačkim ratom, kako uzimlje Šišić f nego posljedica ta dašnjih javnih prilika u hrvatskoj državi. Za Domagoja ne kažu nam izvori, da je bio iz roda Trpimirova, kako nam kažu za Zdeslava i Mutimira, pa zato moramo uzeti, da je on taj rod istisnuo iz prijestolja, a sebe na nj podigao. Naravna je posljedica toga bila ta, da je Do magoj imao protiv sebe pristaše legitimnoga roda Trpimirovića, koji su radili protiv njega kao uzurpatora i gledali ga srušiti s vlade, a podići na prijestol kojega Trpimirovića. 92 ) U tu svrhu tražili su oni potpore i izvan svoje domovine, naime kod istočnoga carstva i u Ca rigradu, jer se Domagoj oslanjao na zapadno carstvo i na Rim. Ovaj je priznavao vrhovno gospodstvo zapadnorimskoga cara Ljudevita II., kako se vidi iz spomenutoga već pisma toga cara (od g. 871.) caru Vasiliju I., u kojemu on Hrvatsku zove „Sclavenia nostra." Jednako je Domagoj živio u prijateljstvu s papom, koji mu je Češće šiljao i svoje poslanice. Jednu (od g. 873—876.) već smo spomenuli, kojom je on njega pozivao, da uguši „gusarstvo" na Jadranskom moru. Drugom pako poslanicom (od g. 872. ili 873.) tuži se papa Ivan Vili. Domagoju, kako se carigradski patrijarh Ignacije miješa u bugarske poslove i kako sebi prisvaja u crkvenom pogledu vrhovnu vlast nad Bugarskom, te kako se uza sve to, što je radi toga bio često izopćen iz crkve, nije primirio, nego je još onamo poslao za nadbiskupa ne 9> ) I Grot „Očrk istorii horvatskago gosudarstva" str. 29. veli: „Članovi ovoga roda (t. j. Trpimirova) smatrali su Domagoja uzurpatorom, pa su čekali na zgodan momenat, kad će sebi povratiti izgubljenu vlast nad Hrvatskom."
