VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 129

129 plemena", a njihova kneza „najgorim knezom Slavena (t. j. Hrvata)". Da ih ukroti, podiže se mletački dužd Orso Badoarije (negdje g. 865/6.) na njih s velikim brodovljem. Videći njihovu veliku silu, ne htjede se Domagoj upustiti s njima u boj, nego zamoli mir. Dužd prihvati mir i primivši taoce (kao jamce za obdržavanje mira) vrati se kući u Mletke. No taj mir nije dugo potrajao, jer yeô g. 876. navališe Hrvati, vođeni knezom Ujkom, kako već spomenusmo, najprije na istarske gra

dove (Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj), a onda se uputiše na mletački Gradež, ali tad im dođe u susret mletački dužd Orso, potuče ih i pri

sili, da su morali vratiti oteti plijen, naročito crkvene stvari. Tom pro

valom i tim ratovanjem bio je naravno narušen ona]

1 mir, štono ga je g. 865/6. Domagoj uglavio bio s Orsom i s Mlečanima, ali je opet obnovljen bio, kad je još iste godine 876. umro Domagoj ; jedino Ne

retvani nisu se još htjeli izmiriti, pa je zato dužd morao nastaviti s njima ratovanje.

88

) Iz slijeda ovih razloženih događaja vidimo jasno, da su događaji g. 876. samo nastavak borbe Hrvata s Mlečanima, a nikakova borba dalmatinskih Hrvata za slobodu od tiranske vlasti Jranačke, u koju bi bili upleteni i Mlečani, vojujući na poziv Karlmanov na strani Franaka (Nijemaca) u smislu obveze s franačkim carstvom, kako uzimlje Šišić. Ovo se nije moglo zbiti već zato," jer je, kako rekosmo, Karlman u borbi s Karlom II. podlegao, tako da g. 876. nije bio italskim kraljem, ni rimskim carem Karlman, nego Karlo II. Ćelavi, pa prema tome ne bi Karlman, nego samo Karlo II. imao pravo na osnovu onih obveza pozvati Mlečane nâ sudjelovanje u ratu protiv Slavena (Hrvata), stim više, što su i Mlečani priznavali Karla II. kraljem italskim, a ne Karl

mana, uz kojega je pristajao jedino Berengar.

89

) K tomu je čudno, da Mlečani, koji tobož pomažu Franke u ratu s Hrvatima, još iste go

dine 876. sklapaju mir s Hrvatima i ostavljaju na cjedilu Franke, premda se borba Franaka s Hrvatima prema Porfirogenetovu razlaganju i dalje vodila i za ove nesretno svršila. Da je ovo doista bila nekakva borba Hrvata za oslobođenje od franačkoga jarma, bila bi se ona jamačno vodila poglavito na kopnu, gdje je bila glavna snaga franačka, pa bi nam o tom franački izvori 8S

) Johannis „Chron. venet." ap. Pertz o. c. SS. VI I, i8—

20. i Danduli „Chron

venet." ap. Muratori o. c. XII, 182 i 185. {Documenta br. 182, 3, 5. i 6. str. 364—366.). — I god 872. napala je jedna četa „razbojničkih" (predones) Hrvata, koja se sakrila bila u istarskoj luci Silvo, jednu mletačku državnu lađu sa 14 ljudi, zarobila ju i ljude pou

bijala (Documenta br. 182, 4. str. 365.). 8B

) Da su Mlečani pristajali uz Karla II., a ne uz Karlmana, vidi se po tome, što su na glavnoj sinodi, koju su papa Ivan VIII. i car Karlo II. sazvali bili (za 21. srpanj 877.) u Ravenu, sudjelovali i mletački biskupi, na čelu im njihov gradeški patrijarh, dok furlanski biskupi sa teritorija Berengarova nisu bili prisutni (Hartmann o. c. III, 2, str. 36. i 40).