VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 122

122 zina vrhovnoga glavara nije mogla biti povodom kakovoj buni ili ne

zadovoljstvu, kako je to moglo biti za Italiju, Prema tome ovaj Šišićev argumenat za bunu dalmatinskih Hr

vata nije nimalo osnovan. Međutim pisac navodi i drugih argumenata u prilog ovoj svojoj predmnjevi o buni dalm. Hrvata u" g. 875. (i dalje). On sebi ovu bunu ovako predstavlja (o. c. str. 40—4L): „Karlman je istodobno, kad je gledao da steče Italiju, poslao još i neke čete u Hrvatsku, da je pridruže njegovoj vlasti kao baštiniku kraljevine Italije, ove su čete tako okrutno postupale s Hrvatima, da su kroz to izazvale ustanak s težnjom oslobođenja ispred franačke vlasti Kad po tom uđu u Hrvatsku jake franačke čete, došlo je do rata, koji je potrajao kroz dulje vrijeme, a vodio se izmjeničnom srećom, dok konačno Hrvati ne pobijede. Rat se vodio po kopnu u Hrvatskoj i na moru uz istarsko primorje; franačkim kopnenim četama zapovijedao je (dašto pored drugih još i) arhont Kocilis (a to je po shvaćanju piščevu dobro poznati pa

nonski knez Kocel)

71

), koga Hrvati pobjediše i ubiše, dok je na moru vojevao u smislu obveze s franačkim carstvom mletački dužd Urso Ba

duarije, nesumnjivo pozvan u pomoć od Karlmana. U toj vojni po

magao je Hrvate byzantinski car Vasilije, pa upravo u vezi s tim fra

načkim ratom dolazi pomoću i potvrdom carevom na hrvatski prijesto kao knez Zdeslav, sin Trpimirov, koji odmah po povratku iz Carigrada u Hrvatsku potjera sinove Domagojeve, možda Ujka i Branimira." n

) To je već prije ustvrdio Hormayr „Ueber die Monumenta Boica" Noten, str. 38. kod Krausea „Res Slavorum" str. 51., koji pri tom primjećuje ovo: Ako su se ova buna Hrvata i njihovo oslobođenje od franačke vlasti imali dogoditi u doba Ko-

celovo (u drugoj polovici IX. stolj.), onda ne može stajati tvrdnja Porfirogenetova, da su se Hrvati iza toga oslobođenja pokrstili za svoga kneza Porina, jer su već tada Hr

vati bili pokršteni (kako dokazuje darovnica kneza Trpimira od g. 852.), i jer tada u Hrvatskoj nije bilo nikakova kneza Porina. Prema tome da se ni ne može uzeti, da je ova buna Hrvata, o kojoj pripovijeda Porfirogenet, mogla biti u drugoj polovici IX. stolj. — Šišić (o. c. u „Vjesn. arh. dr. XIII. 48.) pomaže se time, što uzimlje, da je Porin •= Branimiru, koji je doista vladao u Hrvatskoj u drugoj polovici IX. st., ali i u tom je slučaju Porfirogenetova tvrdnja o pokrštenju Hrvata za Porina (Branimira) neispravna, jer oni su tada već . bili pokršteni. No ako je ta Porfirogenetova tvrdnja pogrješna, ne bi zato morala bitj pogrješna druga njegova tvrdnja, da su se Hrvati pobunili i oslobodili od Franaka u drugoj polovici IX. stolj., kad bi doista njegov Kotzilis odgovarao onom panonskom knezu Kocelu. Moglo bi biti, da je on još živio u doba ove tobožnje bune Hrvata (g. 876—8), i da je po tome identičan Porfirogene

tovom Kotzilisu, kako uzimlje Šišić, ali nije isključena mogućnost, da je op umro već g. 873. ili početkom g. 874., kako uzimlje Dümmler („Über die südöstl. Marken" str. 41—42.), i da se po tome ne može identificirati s Kocelom, nego prije s Kadolahom, kako uzimlje Dümmler. Ovomu može također pristajati naslov arhont, jer po mnijenju Krauseovu („Die Byzantiner des Mittelalters" Halle 1869. str. 207. i Rački „Hrvatska prije XII. stolj." u „Radu" knj. LVI, 121.) Bizantinci su naslovom „Sp/wv" (oTparrçyujç, •fjY£|j.ütv) zvali načelnike ili upravitelje pojedinih pokrajina i visoke dostojanstvenike. I Kckaumenos („Strategicon" ed B Wassiliewsky et V. Jemstedt, Petropoli 1896. str. 77.) zove dalmatinskoga namjesnika Dobronju „Sp^tov xai tOTcàp^Tjç".