VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 117

117 kneza Ljudevita Posavskoga. Trajanje ove borbe stavlja on poput Far* latija u g. 825—832, u doba Porina, koji da je bio vladar i dalmatinskim i panonskim (posavskim) Hrvatima.

50

) U skladu s ovim mnijenjem odredi (g. 1837.) i P. J. Safafik

51

) -Porinu mjesto između g. 825. i 830., kad je istodobno bijesnio i sedmogodišnji rat s Francima. Poput Šafafika drži i 5. A. Hilferding,

b2

) da je bio ustanak Hrvata poslije propasti i smrti Ljudevita Posavskoga, a izazvala da ga je okrutnost franačka. No ni taj događaj, kao ni oslobođenje, a tako ni ponovno krštenje Hrvata ne dovodi on u savez s imenom Porin, koje mu je istovjetno s imenom Borna. Ova tri posljednja pisca uzimlju dakle, da se ova buna Hrvata ne tiče zapravo dalmatinskih Hrvata (ili bar ne isključivo njih), kako veli Porfirogenet, nego panonskih (posavskih), i to tako, da je to po

novna buna njihova, pošto je prije ugušena bila njihova buna ža kneza Ljudevita. Nato je međutim Hermann Leop. Krause

63

) stao tvrditi, da se Porfirogenetovo kazivanje o sedmogodišnjem ratu Hrvata odnosi na ustanak panonskoga kneza Ljudevita. Uz to je on prvi ustvrdio i to, da nam je u imenu Porin zapravo sačuvan Borna franačkih lje topisa (kako je to tvrdio i već spomenuti Hilferding), Kocilis pako da je iskvareno ime onoga Ericha, koji je poginuo kod Trsata (799.). Ovu misao, da se Porfirogenetovo pripovijedanje tiče Ljudevitova ustanka, razvio je dalje Emst Diimmler. On je već g. 1853. izrekao mišljenje, da je car Konstantin Porfirogenet „die pannonischen Chor

waten mit den ihm besser bekannten dalmatinischen verwechselte, und von Begebenheiten, die sich hundert Jahre vor seiner Zeit an der äussersten Grenze seines Reiches zugetragen, nur verworrene und sa

genhafte Kunde empfangen hatte",

64

) a tri godine kasnije (1856.) on je svoje stanovište odredio mnogo iscrpljivije i potpunije. Ispripovijedavši najprije Porfirogenetovo pričanje o pobuni Hrvata, nastavlja on dalje ovako : „Jasno je, kako je neosnovana 'ova pripovijest, koja očito ' 50

) Mikoczi (str. 277. sl.) tu veli, da se po mnijenju Assemanovu („Universae ecclesiae kalen." T. IV.) ova borba tiče samo panonskih (transalpinskih) Hrvata, dok većina pisaca da misli, da se ona tiče dalmatinskih Hrvata. No on da je mnijenja, da su i jedni i drugi Hrvati zajedno ratovali sa Francima za svoga kneza Porina, koji da ih je ujedinio u jednu državu („At mihi iterum, et bellum illud, cuius Porphyrogenitus meminit, communi omnium, Dalmaticorum nempe, ac Pannonicorum, Croatarum consensu susceptum, gestumpie; et eodem omnino tempore utrique Croatae gravissima Francorum Servitute videntur liberati"). B1

) „Slovanske starožitnosti" Sv. II. 2. izd. u Pragu 1863. str. 301—302. 6Î

) „Pisma ob istorii Serbov i Bulgar". Vp. I. Moskva 1855. str. 42. i 45 — 47. ft3

) „Res Slavorum in imperiorum occidentalis et orientalis confinio habitantium saeculo IX." Berolini 1854. str. 49—53. 54

) „Ueber die südöstlichen Marken des fränkischen Reiches unter den Karolingern (795—907.)" u „Archiv für Kunde östereichischer Geschichtsquellen" B. X. 1853. Anhang II. (posebni otisak), str. 79—80. 9