VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 110

110 Slaveni pokrstili uz slavensko bogoslužje za kralja Svetopeleka, da su dopustili onim starijim kršćanima (latinskoga bogoslužja), da se vrate u svoje gradove; tu su ostali sve do doba kralja Časlava; poslije njega cla su navalili Saraceni na te gradove, razorili ih, a gradjani Latini da su ponovno morali bježati u gore k onim Slavenima; no ovi su ih opet pustili kući uz uvjet, da im plaćaju danak, našto 'su oni obnovili svoje gradove. U to dodje u Dalmaciju Belo Pavlimir, unuk prognanoga slavenskoga kralja Radoslava, zajedno s nekim plemenitim Rimljanima ; ovima se pridružiše raštrkani žitelji razrušenoga Epidauruma i oni osnovaše Dubrovnik. Iz ove zadnje vijesti izvodi Strohal (str. 29.) zaključak, da je istom u ovo doba (Pavlimirovo i u doba otcjepljenja, primorskih gra

dova od Slavena) nastalo romaniziranje primorskih gradova. A zar Dukljanin ne zove već i one starije žitelje primorskih gradova Lati

nima? No Strohal to tumači tako, da ih Dukljanin zove Latinima samo zato, jer su rabili latinski jezik, a bili su.u istinu Slaveni. Kad bi to stajalo, onda se mora pitati, pa zašto su ih oni kopneni Slaveni progonili? Je li samo zato, što su se prije njih pokrstili? To nije vje

rojatno. U opće je odveć smjelo, da se na osnovu ovakova Dukljani

nova pripovijedanja, koje je puno bajka i neispravnosti, gradi ozbiljna historija. Doista veli Strohal, da vijest Dukljaninovu o razorenju pri

morskih dalmatinskih gradova po Saracenima potvrdjuje i Konstantin Porfirogenet, ali to ne stoji, jer on veli samo to, da su Saraceni za

uzeli (prolazno) Budvu, Kotor, Rozu (g. 841.) a Dubrovnik podsjeđali (g. 866—7.)

24

), ali nigdje ne veli to, da su ti gradovi bili razoreni, a ži

teljstvo potjerano u gore, kako uzimlje Strohal

25

) Na osnovu ove krive predpostavke dolazi onda Strohal (str. 38.) i do krivoga zaključka, da je Porfirogenet ovu obnovu primorskih gradova iza saracenske provale (u IX. stoljeću) prenio u početak VII. stoljeća, kad su tobož Hrvati romanske gradove uništili, a pučanstvo u njima istrijebili. Strohal tvrdi još to (str. 36.), da se u savezu s tim dogadjajima (naime s tobožnim razorenjem dalmatinskih gradova po Saracenima) razvila priča, zabilje

žena i od Porfirogeneta,

26

) da je drugi narod (t j. Avari) razorio Sa

lonu, a drugi (t. j. Hrvati) da je konačno posjeo Dalmaciju i dopustio Salonjanima osnivati novi grad. Budući da Saraceni nisu razorili ni

kakvih gradova, nisu ti dogadjaji ni mogli biti povod postanku rečene priče. 24

) „De admin, imp." cap. 29. str. 130. — „De thematibus" lib. II. str. 61. — „Historia de vita et rebus gestis Basilii imp", cap. 53. str. 289—290. ed. Bonn. (Docu

menta br. 179, 1. str. 342—353). — Svr, Šišić „Geschichte der Kroaten" I. T. (bis 1102). Zagreb 1917. str. 7778 i 85. 26

) O. c. str. 24. i 36. No na drugom mjestu (str. 25.) pobija on opet ovu svoju tvrdnju veleći, da su primorski gradovi samo nastradali od saracenskih navala i da ih je nešto kasnije bizantinski vojvoda Nikita privremeno podvrgao bizant vlasti. ") „De admin, imp", cap. 29. i 31. str. 127. i 148—149.