VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 108
108 pokupi moći svetaca, štono su dospjeli u ruke pogana, 19 ) te moći mogao nesmetano odnijeti iz Dalmacije u Rim ; da je tu bilo Romana, jamačno da im on ne bi odnio tih dragih uspomena, nego bi ih ostavio tim Romanima, da im budu uspomena prošlosti ; a ako bi ih i htio odnijeti, da mu to oni, a pogotovo carske vlasti, ne bi bile dozvolile. Međutim ovaj argumenat nije također nipošto ^čvrst, jer je Martin mogao te moći odnijeti i u slučaju, da je u dalmatinskom primorju ostalo Ro mana. Martin je jamačno skupio te moći u onim krajevima Dalmacije, koje su zaposjeli Hrvati, pa se pita, s kojim bi pravom i s kojega bi razloga primorski Romani ili carska vlast mogli priječiti papinskoga poslanika, da izvrši papin nalog i odnese te moći u Rim. Papa je ja mačno zato dao prenijeti te moći u Rim, jer je smatrao, da će tamo biti bolje i sigurnije smješteni, negoli ako ih se dade primorskim dal matinskim gradovima, koji su bili izvrženi napadajima susjednih po ganskih naroda. To bi takodjer bio glavni razlog prenosu u Rim i za onaj manje vjerojatni slučaj, ako bi uzeli, da je Martin te moći našao i pokupio po primorskim dalmatinskim gradovima, u kojima su još ostali Romani. Ovi su jamačno i sami uvidjali, da je u ono burno doba bolje za uščuvanje tih moči, ako se sahrane u sigurnom Rimu, negoli u nesigurnim primorskim dalmatinskim gradovima, pa se nisu mogli ni htjeli opirati prenosu. Sam pako Martin nije mogao na svoju ruku njima ostaviti te moći, jer bi time radio protiv odredbe pape, koji ga je baš zato poslao u Dalmaciju, da te moći prenese u Rim. Međutim kako rekosmo, ovaj je slučaj manje vjerojatan od onoga pr voga, da je Martin sabrao i otaupio te moći od poganskih Hrvata, a primorski Romani da nisu imali razloga osujetiti papin naum. Strohal (1. c.) ipak brani svoju tvrdnju i time, što veli, da se onda, kad se počelo naučati, da su se romanski gradovi uščuvali i po slije provale barbara, u prvom redu iznijela legenda, da su se u tim gradovima uzdržale, dotično u njih prenijele kosti sv. mučenika, na pose sv, Domnija i sv. Anastazija. Medjutim ova legenda o uščuvanju tih moći u Spljetu nije nastala zato, da se njome dokaže egzistencija Romana u dalmatinskom primorju u VII. stoljeću, kako uzimlje Strohal, nego iz. crkvenopolitičkih razloga, naime da se obrani pravo primata spljetske crkve nad dalmatinskim episkopatom, kako to i sam Strohal na drugim mjestima (str. 21. i 34.) ističe. Da se pako papa pobrinuo za te moći, a ne bizantski car (što ističe Strohal), sasvim je naravna stvar, jer je to vjerski i crkveni posao, pa se u prvom redu ticao pape, a ne cara, pa zato nije to nikakav znak slabosti carske vlasti u Dalmaciji, kako veli pisac. 19 ) „Vitae romanorum pontificum" i Amalrici „Vitae rom. pont", ap. Lud. A. Muratori „Scriptores rerum italicarum" Mediolani 1723. sq. T. HI. 137. i III. pars 2. p. 58—59. (Rački „Documenta" br 166, 1. str. 277.) — Thomas Archidiac „Hist. salon." cap. VIII. p. 29.
