VJESNIK 19. (ZAGREB, 1917.)

Strana - Sveska 3. i 4. - 314

314 historička; samo kod vježaba bi ga kakav upit sa strane kojeg sluša

telja doveo na kulturnohistoričku stranu. Kao učitelj bijaše potpuno savjestan i vrlo sklon djacima; rado ih je pri poslu pomagao svojim bogatim znanjem, svojom knjižnicom pa čak i svojom rukopisnom gradjom. Svojim se je podrijetlom s majčine strane Jireček vrlo ponosio ; visoko je štovao uspomenu svoga velikog djeda i prigodom njegova jubileja godine 1895. predavao o njemu u bečkom slovenskom semi

naru pa u „Osvrti" izdao opširnu studiju „P. J. Safarik mezi Jiho

slovany"

. Ali se unuk i znatno razlikovaše od djeda; dok je Šafafika oduševljavala sveslovenska remantičnost, Jireček bijaše sav zaokupljen realnim kritičnim radom na polju povijesti istočne grane južnosloven

skog svijeta, ne prekoračujući ni za što tih granica. Iza godine 1896. napisao je Jireček više u pravom smislu riječi klasičnih djela i rasprava. Ovamo idu njegove studije o kršćanskim elementima u topogratskim nazivima na Balkanu („Das christliche Ele

ment in der topographischen Nomenclatur der Balkan tan der", Wien Sitzungsberichte der Kais. Akademie der Wissenschaften in Wien, philosophisch historische Classe Bd. 136), o dubrovačkoj književnosti (»Der ragnsanische Dichter Siško Menćetić" i „Beiträge zur ragusa

nischen Litteraturgeschichte". Archiv f. slav. Philol. 19 i 21), o zna

čenju Dubrovnika u trgovačkoj povijesti („Die Bedeutung von Ragusa in der Handelsgeschichte des Mittelalters". Almanach der Kais. Aka

demie der Wissenschaften Bd 49, 1899). Jireček je bolje nego tko do sada ocrtao unutarnji život Dubrovčana, njihove diplomatske odnošaje i njihove štamparske i književne prilike. Kad je Stojan Novaković kritički izdao zakonik cara Stefana Dušana, Jireček je napisao o njemu opsežnu raspravu („Das Gesetzbuch des serbischen Car en Stephan Dušan". Archiv f. slav. Philol. 22), u kojoj se bavi pitanjem kako stoji taj zakonik prema grčkobizantinskim, koji su mu izvori i koje je pravo značenje nekim mjestima u tekstu. God. 1901.—1903. izdao je tri ve

like studije o romanskom pučanstvu u dalmatinskim gradovima, o nje

govom rasprostranjen ju prije i poslije dolaska Slovena (»Die Romanen in den Städten Dalmatiens während des Mittelalters I

—

111". Denk

schriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften in Wien. Philos.

hist. Classe Bd. 48—49) U tim je raspravama opredijelio granicu iz

medju područja latinskoga i grčkoga jezika na Balkanskom poluotoku i protumačio postanje Rumuna. Iza toga je radio na izdanju dubrovačkog statuta („Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272," Monumenta hisioricoiuridica Slavorum meridionalium Vol. 9) i prou

čavao kancelarijske ustanove Srednjega Vijeka u Dubrovniku (Die mittelalterliche Kanzlei der Ragusaner. Archiv f. slav. Philol. 25 i 26). U oblast pomoćnih znanosti povjesti spada njegova opsežna recenzija na djelo dra Ivica: Stari srpski pečati i grbovi (Archiv f. si. Phil. Bd. 33).