VJESNIK 18. (ZAGREB, 1916.)
Strana - SVESKA 1 - 65
65 gradska zemlja, potpunim njezinim vlasnikom, nego je i nadalje grad prvi vlasnik, jasno je, da izuzimanje ni u onoga, ko je zemlju darovao, ne znači, da je bio potpuni njezin vlasnik. Odnošaj plemenitih ljudi prema gradskim zemljama" razjašnjuje nam jedna isprava bana Opoja od godine 1238. Iz isprave doznajemo, da je Jakša sa svojim rodjacima posvojio nekoje gradske zemlje, te da su ostali plemeniti Križevčani zahtijevali, da se zemlje gradu natrag povrate. O tome veli ban Opoj ovo: „Odmah čim dodjosmo do banstva jobagioni grada križevačkoga došavši k nama pritužiše se, da su zemlje silom oduzete gradu, te uzevši našega pristava i s Čovjekom kraljevim po imenu Leustakijem zemlje grada tako od drugih kako od Jakše podbana i njegove polubraće uzete, od Jurja naime i Vratine, te Junka, povratiše gradu po naredbi kralja Bele i Kolomana i našoj odluci". 138 Ovaj slučaj dokazuje, da su se plemeniti ljudi u prvoj polovini trinaestoga vijeka smatrali vlasnicima gradskih zemalja. Usporedimo li pravo, što su ga vršili kraljevi i što su ga imali plemeniti ljudi, izlazi ovo posljednje u jednom odlučnom pogledu jačim. Izuzimanje, osobito onako, kako je bilo u trinaestom vijeku, činilo je samu instituciju gradskih zemalja iluzornom. Kraj njega su gradske zemlje i njihova uredba bili osudjeni na neminovnu propast, jer kad se sve zemlje za sve vijeke izuzmu, onda u isto doba prestaje faktično uredba gradskih zemalja, a pravno će prestati, kad se ne bude više vodio račun, koje su gradske zemlje izuzete, a koje opet prazne. 139 Izuzimanje je dakle u trinaestom vijeku neka novost, početak propasti uredbe gradskih zemalja. S druge je strane veliko pravo plemenitih ljudi, što su ga u trinaestom vijeku imali nad gradskim zemljama, znakom, da je njihovo pravo prije bilo još i veće. Jasno je naime, da plemeniti ljudi u trinaestom vijeku, kad je već njihovim institucijama bila dosudjena smrt, nijesu više mogli tako odlučnih prava sticati, već samo gubiti. Prema tome se i gradske zemlje imadu prvotno smatrati zemljama plemenitih ljudi. One su bile zajedničke zemlje plemenitih ljudi, odredjene javnoj svrsi. Taje javna svrha bila uzdržavanje grada i dohoci vojvoda. 140 Uoče li se dobro odnošaji i na samim posjedima plemenitih ljudi, razabire se, da je i njima temelj neko posebno shvatanje zajednice posjeda. Plemeniti su Križevčani sve svoje baštinske zemlje smatrali u stanovitoj mjeri zajedničkima. Izražaj je te zajednice bio cijelome ple138 Cod. IV. No 67. p. 71. No 68. p. 72. 1238. 139 To se dogodilo na jednostavan način, da se mjesto grada počeo smatrat subjektom vlasništva kralj, koji je s njima raspolagao, a na grad se, kad nije više bilo gradskih zemalja, zaboravilo. uo U jednoj ispravi gubernatora hrvatskoga, biskupa Kalana spominje se „ducatus çellaria", u koje idu dohoci Krapine, Okića i Podgorja, kao i svih ostalih hrvatskih gradskih područja. 5
