VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)
Strana - Sveska 3. i 4. - 316
316 Ilijašića, ali ipak potvrdiše, da su staleži g. 1837. Nikoli Adamu dali kranjski inkolat i primjetiše, da su staleži g. 1737. sigurno morali znati, da je Nikola Adam imao hrvatsko plemstvo „weil die Stände das Incolat nur an adelige Herren und Herren des Ritterstandes ver liehen haben" ; dokumenta o ovome hrvatskom plemstvu Nikole Adama kranjski staleži g. 1737. nijesu ni tražili ni dobili. „Dass Nikol. Adam ungarischer Adeliger war, dießer Umstand muss 1737 notorisch gewesen sein", umovahu staleži sto godina kasnije, te su time potvrdili ugarsko hrvatsko plemstvo porodice „aber dies begründet nicht den erbländi schen und somit auch nicht den Reichsritterstand". Dvorskoj kancela riji u Beču pričinjaše se, da je porodica Ilijašić iz inkolata izvodila zaključak na plemstvo, te naloži kranjskoj vladi „genau zu erwägen, ob die Stände zu einem solchen Akt kompetent waren, dann ob beim Abgang einer landesfürstlichen Adelserhebung aus dieser Aufnahme in die Landmannschaft die Adelseigenschaft der Familie Ilijašić und zwar in welchem Grade mit Grund abgeleitet werden kann und auf welche gesetzlichen Normen sich eine solche Folgerung gründe". Stvar se zavukla. G. 1841. bila je porodici Ilijašić oduzeta kranjska „Landmannschaft", te joj je zabranjeno, da k svomu imenu dodaje „Ritter", ne može li se porodica iskazati posjedom plemstva. G. 1842. je Antun sam dvojio o mogućnosti takova dokaza („weit entfernt, die Eigenschaft des Ritterstandes für sich und seine Familie ansprechen zu wollen"), a glede inkolata je rekurirao na dvorsku kancelariju, te je tvrdio „es sei das Gesetz über die Ritterlichkeit 'als Vorbedingung des Incolates erst 1753 gesetzlich gefordert worden". Kako se stvar dalje razvijaše, ne znam. Još g. 1844. izjavio je referenat Fichtenau: „In Betreff der abwechselnden Schreibart Illiasiz und Illiaschiz scheint allerdings in der Abweichung der Orthographie der Slavischen Dialecte der Grund zu finden, erstere Schreiweise gehört dem kroatischen und letztere dem krainischen Dialecte an, nach der letzteren werden auch in der deutschen Sprache die Eigennahmen geschrieben". Na svaki način potpisivahu se Ilijašići i nadalje sa „pl.". Stjepanov brat Ignacije bio je upravitelj grada Pragwalda kod Celja u Štajerskoj. Na Vranskom (u istoj Savinjskoj dolini) rodio mu se sin Antun. Taj je kao dosluženi vojnički „Wachtmeister" 3. jun. 1856. stupio kao diurnista u službu kod c. kr. kotarskog suda u Rogaču, gdje postade kasnije kancelistom i knjigovodjom. Oženio se sa sestrom općinskog načelnika rogatačkog Ferschniga, te je imao jedinog sina Antuna, a taj je umro prije oca. Rogatački činovnik Antun pl. Ilijašić podiže g. 1864. protiv ba runa Raucha tužbu „auf Rücklösung des Güter Grahec i Vukšinec* i