VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)

Strana - Sveska 3. i 4. - 233

233 Sabor je doduše znao za učinjenu promjenu; ta njegov koncept (predan kralju 7. prosinca) već je odgovor na dekret, koji je doduše datovan 6. prosinca, ali je zakasnio u ugarskoj kancelariji, koja ga je istom 8. prosinca u 4 sata popodne izručila palatinu. Taj koncept nije kralju nimalo pošao u susret. Dne 9. prosinca prije podne imao se Josip kruniti i sabor nije držao toga dana ujutro sjednice, da ne mora reći, da mu je dekret saopćen bio prije krunidbe. Ipak je predao nov koncept zakletve, u kojem se odriče samo prava otpora, a Josip bi se morao zakleti na sve stare pogodbe (condiciones), i ako ih nema u krunidbenoj povelji. Leopold je odbio i ovaj koncept, i tako bude Josip I. krujen dne 9l prosinca položivši zakletvu s klauzulama. Sabor

7 je kušao poslije krunidbe postići, da se klauzula buduće nagode o porabi i smislu zakona, sloboština i t. d. odnosi samo na ono, što ni dosele nije vrijedilo, a klauzulom da se ne uvede ništa novo. Tomu se sabor nadao to više, što inauguralna povelja nije jošte bila izdana, a inartikulovati se mogla istom kad Josip zavlada. No Leopold niti je htio staležima popustiti niti je u ratnoj buci i metežu imao kad da dalje raspravlja. Revizija se ugarskoga ustava nastavila „diaetaliter" god. 1712. i slijedećih u prilog reservatnim pravima kraljevskim : Ugarska se od

rekla svoje vojske pristavši na to, da car i kralj stalno drži u Ugarskoj vojsku sastavljenu pola od domaćih vojnika (nativus miles) pola od stranih; tu vojsku zovu ugarski zakoni i „carskom vojskom", a bori se pod „dvoglavim orlom", grbom austrijske kuće (domus Austriaca); pod krila ovoga „kraljevskoga orla" sklonuli su se oni (Ugri) godine 1526. Palatinova bi vlast bitno ograničena : dvor provede lučenje službe palatina, u koliko je vrhovni vojvoda vojske i predsjednik kraljevskoga stola i u koliko je namjesnik odsutnoga kralja, a kralj nije odsutan, dok je u susjednoj Austriji. Kako tako pristali su staleži, i na djelo

mičnu centralizaciju financija. Cijeli zamašaj onoga „prout

. .,, conventum fuerit" dobro je shvatio ne samo najžešći pobornik izbornih kapitulacija Franjo II. Râkôczy, nego i mnogi drugi. Nije se čuditi opoziciji, koja je naročito agitacijom Râkôczyjevom rasla u čitavoj zemlji pa se jasno očitovala na krnjem saboru 1708., a i poslije. U glavnom izašao je Josip pobjednik iz ove borbe, koju je nastavio Karlo III. (VI.). Taj je vladar morao opoziciji donekle popustiti i zajamčiti barem nekoje točke, na koje se revizijska klauzula nikad ne će smjeti primijeniti.