VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)
Strana - 210
210 48. iz Sv. Marije pod Okićem, 49. iz Sv. Martina pod Okićem, 50. iz Svih svetih kod Ozlja, 51. iz Šipka, 52. iz Trga, 53. iz Velikoga Bu kovca, 54. iz Velike Gorice, 55. iz Velike Mlake, 56. iz Visokoga, 57. iz Vrbovca, 58. iz Vrhovaca, 59. iz Vukovine, 60. iz Zaprudja (= Sv. Klare), 61. iz Završja (= sv. Križa), 62. iz Zeline i 63. iz Zlata (= Zlatne gore). Ne znam, dali bih mogao 63 rimokatoličke župe navesti iz biskupije senjske ili krčke ili zadarske nadbiskupije ili istarskih bis kupija, iz kojih bih mogao poimence nabrojiti nekoliko popova glago laša, kao što mogu za 63 župe iz zagrebačke biskupije. Istina je samo to, da je bio broj popova u senjskoj biskupiji, u zadarskoj nadbisku piji, u istarskim biskupijama, a po gotovo u krčkoj biskupiji (gdje je znalo istodobno djelovati i u malim mjestima po pedeset svjetovnih svećenika, kao u Vrbniku) znatno veći nego li u zagrebačkoj biskupiji. Što više u zagrebačkoj biskupiji osjećao se je višeputa manjak na sve ćenstvu, pa su se primali u zagrebačku biskupiju i svećenici iz senjske i krčke biskupije, dapače i iz zadarske nadbiskupije, u kojim biskupi jama bilo je uvijek razmjerno vrlo mnogo svećenstva. Istina je, da su i popovi glagolaši iz zagrebačke biskupije imali svoje žakne ili djake, dakako da je i tih bilo u zagrebačkoj biskupiji znatno manje no u senjskoj, krčkoj, istarskim biskupijama i u zadarskoj nadbiskupiji. Istina je, da ne možemo poimence navesti popove glagolaše iz zagrebačke biskupije prije XV. vijeka, ali toga ne možemo osim posve rijetkih pri mjera navesti ni iz onih biskupija, za koje i Jagić priznaje, da se je u njima upotrebljavalo glagolsko pismo. Istina je konačno, da se je glagolsko pismo prije napustilo (koncem XVII. v.) u zagrebačkoj bis kupiji nego li u senjskoj, krčkoj i u nekim istarskim biskupijama, te u zadarskoj nadbiskupiji, a sa napuštanjem glagolskoga pisma bilo je u najužoj vezi i slavensko bogoslužje u pojedinim hrvatskim biskupi jama. Naravno da su i u zagrebačkoj biskupiji djelovali već vrlo rano svećenici latinci pored slavenskih svećenika, ali takovih je bilo i u senj skoj, krčkoj i istarskim biskupijama te u zadarskoj nadbiskupiji. Jedino dozvoljavam, da je bilo u zagrebačkoj biskupiji svećenika latinaca znatno više no u gore pomenutim biskupijama dotično nadbiskupiji. Stoga nikako ne mogu dokučiti, zašto se je dosjetio V. Jagić, te stao ispravljati posve ispravno mnijenje pokojnoga Ivana Tkalčića o glagoljaštvu u zagrebačkoj biskupiji. Spomenik, koji ovdje iznosim, potiče iz Vrhovaca nedaleko Kra šića i Ozlja u jaskanskom kotaru, te se sada čuva u kr. zem. arkivu u Zagrebu. Iz Vrhovaca poznam ove popove glagolaše: popa Martina Šimkovića oko god. 1563., župnika popa Martina Juretića od god. 1629. —1640. i župnika popa Matiju Rajkovića. Za ovoga posljednjega veli se na listu 10. našega spomenika, da je bio posljednji pop glagolaš u Vrhovcima i da je umro 1683. Iza njegove smrti uredovalo se i pi salo latinskim jezikom.
