VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)

Strana - 166

166 — slavonski porez — što svjedoči da su čak i u svojim dužn

ost

i

ma bili izjednačeni s ostalom banovom oblašću. Karakterističan je izraz kraljev: „ad nos seu ad banum", gdje na neki način usporedjuje vlast svoju i banovu, te joj priznaje potpunu legalnost i opravdanost. Što nas mora najviše iznenaditi, jest, da kralj već god. 1203. podložnike crkve sv. Mihajla oslobadja od dužnosti prema banu i od marturine. To potvrdjuje ono, što smo već prije spomenuli, da početkom 13. vi

jeka pripadnost nekih prvobitno ugarskih županija hrvatskom kraljev

stvu već slabi. Prestali su dakle već davno djelovati oni uzroci, koji su učinili, da su pripale hrvatskom kraljevstvu.

1

) God. 1220. darovao je kralj Andrija na molbu svoje supruge Jo

lante njezinoj dvorjanki Ahalyz zemlju Vidor u vukovskoj županiji. U posjed je spomenutu dvorjanku uveo ban Ochuz.

2

) Očito je, da je Ochuzu taj čin bio povjeren, jer je bio slavonski ban, te je kao takav uprav

ljao i vukovskom županijom. Za imanje Vizmić (Wyzmeth) vodila se g. 1239. parnica izmedju magistra Mihajla i nekog plemića Egidija (Egyvtkv). U parnici izre

kao je presudu Arnold, župan zaladski. Presude nije izrekao u svoje ime, nego u ime bana Opoja, koji mu je parnicu povjerio. „Ad uni

versorum sancte matris ecclesie filiorum :— kaže se u početku isprave — volumus pervenire noticiam. quod Opoy banus tocius Sclavonie cau

sam, que vertebatur inter magistru m Michaelem fratrem Buzad bani. . . et Egyvtkv, Welchyk, Othok ... nostre transmisit sentencie iudican

dam ..." Sud. je bio „in presencia pristaldi excellentissimi Colomani regis, ducis tocius Sclavonie, nomine Alberti de villa Sancti Georgii".

3

) Na ovaj sud kaže dr. Rudolf Horvat: „Mi smo ovu parnicu po

tanko pripovijedali zato, jer se iz nje jasno vidi, da je Medjumurje g. 1239. pripadalo Hrvatskoj, a ne Ugarskoj. Da nije bilo tako, ne bi u Medjumurju imao sudačke vlasti hrvatski ban. No ova sudbena ras

prava dokazuje takodjer, da je Hrvatskoj god. 1239. pripadala čitava županija zaladska. Inače se na prosto ne dade shvatiti, kako hrvatski ban Opoj dolazi do toga, da zapovijeda zaladskomu županu Arnoldu, a ovaj sluša nalog njegov. Opunomoćen od bana hrvatskoga sudi za

ladski župan Arnold, ali u prisutnosti Alberta, izaslanika hrvatskoga vojvode Koiomana. To je eto samo jedan dokaz više, da pod hrvatske vojvode (hercege) u 13. vijeku spada takodjer današnja južna Ugarska (na sjeveru od rijeke Mure i Drave)". ') Ovaj primjer za vlast hrvatskog bana nad zaladskom županijom može nam najbolje protumačiti, kako je hrvatski ban mogao biti u isto vrijeme županom koje prvobitno ugarske županije. 2

) Cod. 111. No 157. U ispravi se veli : „per Ochuz tune temporis Sclavonie ba

num precepimus introduci". Vidi Klaić: Crtice o Vukovskoj županiji i Djakovu u sre drijem vijeku. Vjestnik arkiva II. p. 99. 3

) Cod. IV. No 90. p. Vidi: Horvat: Povjest Medjumurja p. 41. —43.