VJESNIK 1. (ZAGREB, 1913.)

Strana - SVESKA 1. - 2

2 pulorum nove ville Iwanch, tam segetum, quam vini et por

corum et agnorum et edorum ac ajpum et gallinas et décimas uni, que kitta dicuntur et alia minuta, que decimari soient in specie et omnium vinearum nostrarum in villa Iwanch et tributum fori eiusdem", a uz to im dao i onu zemlju, koju su posjedovale već prijašnje duvne.

1

) Pošto se u toj is

pravi izrijekom napominje „nova villa Iwanch", možemo biskupa Stjepana, koji je onda biskupovao već blizu dva

deset godina, držati utemeljiteljem Ivanića. Farlati

2

) tvrdi, da je Ivanić sagradio biskup Ivan I. (1288.—1295.), pa da je to mjesto po njemu ili po ondje sagrađenoj crkvi sv. Ivana Krst. dobilo ime Ivanić. Ta tvrdnja, kako svjedoči gore napomenuta isprava, ne može biti ispravna. Istina je doduše, da je biskup Ivan I. ivaničkoj opatici (abbatissa) i duvnama potvrdio god. 1288. darovnicu svog predšasnika Stjepana II.*) i nadario ih nekim novim povlasticama. Biskupski dvor u Ivaniću sagradio je po Farlatiu

4

) biskup Ladislav de Kobol (1326.—1343.), dočim je biskup Eberhardo de Alben (1397. do 1406.) podijelio ivaničkim građanima osobite pravice. Još spominje Farlati, da je biskup Osvaldo Thus (1466.—1499.), a tako i njegovi predšasnici, češće dulje vremena boravio u Čazmi, u Dubravi ili Ivaniću, jer zagrebački njegov dvor nije bio navodno niti dosta siguran, a niti dosta prostran i veličanstven

5

). Biskup se Osvaldo sjetio u svojoj oporuci ta

kođer župne crkve bi. Dj. Marije u Ivaniću, te joj za njezine potrebe zapisao 25 for., a za sliku i drugi ukras velikog žrtvenika 100 for. Iz te oporuke saznajemo, da su duvne ivaničke bile reda cistercitskoga, ali su u Osvaldovo vrijeme bile u samostanu od njih samo još dvije. Osvaldo nastojao je, da ih od druguda ovamo dovede, ali bez uspjeha. Obratio se radi toga na sv. Stolicu, koja je dozvolila, ,,ut sacerdotes seculares possent in claustro ipso divina officia peragere." 1) T. Smičiklas: „Codex diplomaticus". Vol. IV. str. 308. 2

) Illyrici sacri, V. str. 385. 3

) T. Smičiklas: „Codex diplomaticus". Vol. VI. str. 625. 4

) Illyrici sacri, V. str. 427. 5

) lb. str. 499.