VJESNIK 1. (ZAGREB, 1913.)
Strana - SVESKA 3. - 241
241 1. da sv. Domnije nije bio učenik sv. Petra, nego biskup i mučenik solinski iz doba cara Dioklecijana, i 2. da se kosti sv. Domnija i Anastazija ne nalaze u Spljetu nego u Rimu. Na ova dva glavna otkrića nadovezuju se ostala: da prenosa kosti sv. Anastazija i Domnija u Spljet polovicom sedmoga vijeka u opće nije bilo; da ni nadbiskupa Ivana Ravenjanina u VII. vijeku u Spljetu nije bilo ; već ako je bio, bio je u IX. ili X. vijeku ; da do polovice IX. vijeka uopće ne imamo historičkoga biskupa u Spljetu itd. Raspravljati o dokazima, koje je sve Bulić posakupio za te činjenice, danas više nema svrhe i gdje znamo, kakovu je on izdržao borbu za te dokaze, i kako su prvi učenjaci priznali, da njegovi dokazi neoborivo stoje. 0 svim tim dokazima na daleko i široko raspredalo se u razlicnim raspravama, pa se i u samoj ovoj knjizi donosi samo glavni izvadak od tih dokaza. Samo neke misli želio bih nadovezati na neka važnija pitanja, o kojima se doslije nije mnogo raspravljalo; preko kojih se prelazilo, a nije se uviđala njihova zamašnost. Tako Bulić i Bervaldi drže, da iza pada Salone pa do početka IX. vijeka Romana u Spljetu uopće nije bilo. I potpuno pravo: niti imademo ka kovog biskupa iz toga doba, niti imademo kakav spomenik, koji bi sjećao na Romane u Spljetu. Prvi je spomenik iz toga novog Spljeta kapela sv. Martina na bedemima Dioklecijanove palače, koju su osnovali — dvorjanici hrvatskoga kneza Trpimira. Uza sve to Bulić i Bervaldi nastoje spasiti priču o povratku Soli njana sa otoka Hvara, Brača, Šolte, Visa itd. u Spljet; pa da je spase, od lažu taj povratak Solinjana iz polovice sedmoga vijeka na početak devetoga vijeka. Napose drže, da bi onaj „rescriptum dominorum principum" carigradskih careva, o kom pripovijeda Toma Arcidjakon, da su ga se Hrvati toliko po plašili, mogao biti ugovor između franačkog kralja Ludovika i carigradskoga cara Leona Armenca od god. 817. (S tim reskriptom doista je malo čudno vato: pripisivao se on već razlicnim carevima; ali nikamo ne može da pri stane). Iza toga reskripta dozvoljavaju Bulić i Bervaldi, da su si Romani izabrali nadbiskupa; dozvoljavaju, da su u Spljet prenijeli neke kosti, koje su prikazivali za kosti sv. Anastazija i sv. Domnija, ali koje one nikada nijesu bile; dozvoljavaju, da su se u to doba vratili Solinjani pod vodstvom Severa iz otoka u Spljet itd. No sad nastaje veliko pitanje, je li baš tako sigurno, da su Solinjani uopće prebjegli na otoke Hvar, Brač, Šoltu itd. ; je li moguće, da su oni i opet iz čista mira poslije dva vijeka napustili tu svoju postojbinu i vratili se u — Dioklecijanovu palaču, na kojoj su Hrvati osnivali svoje crkve? . Bulić i Bervaldi i sami donose argumente, iz kojih se vidi, da je Čitava ta priča skroz nevjerojatna: Ponajprije oni sami priznavaju (str. 146.), da je to „opisivanje naseljenja Solinjana po otocima" u Tome Arcidjakona „mnogo fantastično". Dalje, kako sami priznavaju, nema nigdje ni traga, da bi ovi prebjegli Solinjani i tamo zaostali Romani imali na otocima kakovog biskupa; a ipak, da su takovog imali, jamačno bi se sačuvala kakova uspo mena na nj u popisima solinskih biskupa; a jer su bili kršćani, ne može se ni pomisliti, da bi kroz dva vijeka ostali bez biskupa. Konačno Bulić i Ber 16
