VJESNIK 1. (ZAGREB, 1913.)

Strana - SVESKA 2. - 127

127 ići papi radi odrješenja), ali mora onima, koji su pretrpili nepravdu, pribaviti zadovoljštinu. Trećim napokon pismom nalaže papa biskupima: ulcinjskom (Marku) i svačkom, da nepravedno kupljena ili oteta dobra nastoje opet pribaviti barskoj nadbiskupiji, a koji bi se tomu protivili, da ih izopći iz crkve. — Protiv izdanja ovih pisama prosvjedovao je punomoćnik dubrovačkoga nadbiskupa Leonard Trevisanski, koji se tada nalazio na papinskom dvoru, jer se u njima barski crkveni glavar zove nadbiskupom, i nije htio dozvoliti, da se otpreme, ali je konačno ipak na to pristao uz uvjet, da se na njima zabilježi, da se naime time, što se barski crkveni glavar u njima zove nadbiskupom, ne stvara nikakav prejudic pravima dubrovačke crkve i njezina nadbiskupa obzirom na raspru, koju imade s barskim nadbiskupom i s ost lim biskup ma gornje Dalmacije.

1

) Kad je dubrovački nadbiskup vidio, da se barski nadbiskup i nje

govi sufragani ne će dobre volje da njemu pokore, a također ne će da dođu na dogovor, da raspru sporazumno riješe, uputi se lično u Lyon papi, da mu iznese svoje pritužbe protiv njih, i da ga zamoli za zaštitu i obnovu prava dubrovačke crkve. Papa nà to povjeri (bulom od 23. svibnja 1250.) travunjskom biskupu Salvijn, da pozove oba nadbiskupa (barskoga i dubrovačkoga) te biskupe : bosanskoga, budvanskoga, ulcinj

skoga, svačkoga, skadarskoga, drivaskoga i pulatskoga, neka u roku od osam mjeseci (računajući od dana poziva) dođu ili sami ili njihovi punomoćnici s poveljama i ispravama na papinski dvor, gdje će se is

pitati prava jedne i druge nadbiskupije i na to izreći konačni sud u raspri.

2

) 1) Smičiklas o. c. IV. br. 364. str. 419. — Ferlali o. c. VI. str. 102. i VII. str. 37—8. i 251. — Kasnije (20. travnja 1252. u Perugiji) daje papa barskomu nadbiskupu vlast, da može upotrebiti crkvene kazne i protiv onih, koji ne će da plaćuju crkvi desetinu (Farlati o. c. VII. str. 38.). 2

) Od dotadašnjih sufragana dubrovačkoga i barskoga nadbiskupa ne spo

minju se u ovom pozivu: zahumski, kotorski, srpski, arbanaški i sardanski. Za

humski nije pozvan, jer je u to doba bio podložan spljetskomu nadbiskupu, kako smo spomenuli. No po svoj prilici nije tada ni bilo katoličkoga humskoga biskupa, jer se negdje u to doba spominje grčkoistočni humski episkop Sava (inače Predislav), brat kralja Uroša I. (u spomenutoj već ipravi Uroša I. sa

mostanu sv. Petra na Limu kod Sebastjanina i Florinskoga o. c. str. 22—23. Srv. Ruvarac o. c. u „Godišnjici" X. str. 65—68.). Kotorski se opet ne spo

minje zato, jer se on samo po imenu ubrajao među sufragane onih nadbisku

pija, a u istinu je bio podložan banjskomu nadbiskupu u Apuliji. Srpskoga katoličkoga biskupa valjda u ovo doba nije ni bilo, kad se istočna vjera tako raširila bila po Raši. Zašto sardanski biskup nije bio pozvan, nije nam poznato. Možda je u to doba bila stolica biskupska ispražnjena. Ni Farlati (o. c. VII. str. 273.) ne zna ni za kakvoga sardanskoga biskupa u to doba. Arbanaški biskup nije pozvan zato, jer valjda u to doba nije više potpadao pod barskoga nadbiskupa. Arbanaška je biskupija mnogo kolebala između Rima i Carigrada.