VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 163

163 stan Stüdenieu, koji je sam podigao bio, gdje se zakaluderi pod imenom monaha Simeona, Premda je Vukan imao manji i, od svoga mlađega brata ovisni dio srpske države, ipak se on zvao kraljem, i ako

. nije nikada bio krunjen, nego je; to uspjelo istom njegovu bratu Stjepanu „Prvovjenčanomu". Ne

manja ne ostade trajno u Studenici; on ode (8. listopada 1197.) u sv. Goru, gdje se sastade sa svojim najmlađim sr

nom Raskom, i tu umrije 13. veljače 1199.

1

) Jedva su Nemanjini sinovi, preuzeli vladanje u svojim zemljama, koje im je prepustio otac, zaprijeti im pogibao od ugârskohrvatskog kraja. Uzrok je tome bio možda taj, što su se oni (kao i bosanski ban Kulin) opirali odredbi Celest'ina III. (od 13. ožujka 1192.), da se (bosanska i) humska bisku

pija podlože spljetskoj nadbiskupiji, a otrgnu od dubrovačke metropolije. Ovo je opiranje jamačno ljutilo ugarskohrvat

skoga kralja i konačno dovede do rata s Humom, Srbijom i Bosnom. Po smrti Bele III. dođe na ugarsko-hrvatsko prijestolje njegov stariji sin Emerik (1196. —1204.), koji je svome mlađemu bratu Andriji prepustio Hrvatsku i Dalmaciju, da njima vlada kao herceg (dux). Ovaj kao takav diže (negdje u ožujku g. 1198.) vojsku i udari na Hum i Rašu. U Humu nije više bilo Miroslava. On se u jednom Vukanovom pismu papi Ino

centu od g. 1199. zove pokojni,

1

) dakle je umro prije te go

dine. No on je preživio Nemanjino odreknuće na prijestolu (g. 1196.), jer je Stjepan (Prvovjenčani), postavši velikim *) Iv. Pavlović „Hronološke beleške sv. Save o Stef. Nemanji" u „Glas

niku srp. uč. društva" XLVII. (1879.) str. 298. si., koji je najtočnije odredio kronologiju ovih događaja. — II. Ruvarac „Vukan najstariji sin St. Nemanje" u „Godišnjici N. Cupića" X. (1888.) str. 1. si. Srv. D.. N. Anastasijević „Godina smrti Nemanjine" u „Glasu srp. akadem." sv. 86. (1911.) str. 135.— 140. i ocjenu Radonićevtt ove rasprave u „Ljetopisu Matice srp" br. 275. (1911.) str. 65.— 67. — Vukan je još za očeva života vladao Dukljom i zvao se kraljem (na pr. g. 1195. kod Ktikuljevića o. c. II. br. 12. str. 239.), a tako i kasnije (srv.' Smičiklas o. c. II. br. 270., 305. i 310. str. 287., 324. i 333.). Kraljem ga zove (g. 1199.) i papa (Smičiklas o. c. II. br. 293. i 294. str. 311.—313.). . ' . l

) Smičiklas o. c. IL.br. 310. str. 333.—334.