VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)
Strana - 99
99 3. Karâcsonyi bez potrebe ističe »vječne nutarnje svadje", koje da su „napolak rastvorile" državu hrvatsku. Takvih naime svadja bilo je ne samo u Hrvatskoj, već takodjer u svim dru gim državama, naročito u Njemačkoj i u Bizantinskom car stvu. Od nutarnjih trzavica nije nas oslobodila personalna unija s Ugarskom. Naprotiv upravo počevši od kralja Kolo mana pa kroz čitav 12. vijek trpi Hrvatska uslijed novih smutnja, jer gotovo svaki kralj ugarskohrvatski ima svoga protukralja. Tako se na pr. Koloman bori s Almom, Bela II. (I.) i Gejza II. (I.) sa Borisom, a Stjepan III. (u Hrvat skoj VI.) sa svojim stričevima : Stjepanom i Ladislavom. Magjari nijesu Hrvate „spasili od posvemašnjeg poraza" ; već je naprotiv upravo radi spomenutih smutnja velik dio Hr vatske g. 1167.—1180. dospio pod vlast bizantinskoga cara Emanuela Komnenca. 4. Karâcsonyi krivo drži, da je hrvatski kralj Stjepan III. bio sin Petra Krešimira, a sestrić kralja Kolomana. Znademo naime, da Petar Krešimir nije imao sina, nego sinovca, a taj se zvao Stjepan. 5. Nigdje u izvorima hrvatske povijesti nema ni traga vijesti, da kralj Petar Krešimir „nije g. 1073. umro narav nom smrću, već nasilnim načinom". Karâcsonyi tako malo vjere poklanja domaćim našim izvorima, s kojima postupa izvanredno rigorozno; a ipak spomenutu vijest uzima od nepoznatoga poljskoga kroničara, koji je svoju kroniku pisao u 14. vijeku, premda je i sam Karâcsonyi prisiljen konsta tirati, da „ima besmislenih stvari u odasvud sakupljenim po dacima ovoga poljskoga kroničara". 6. Hrvate bi veoma radovalo, da Karâcsonyi uzmogne posve dokazati, da je Koloman po svojoj majci hrvatskog porijekla. Ako se naime Koloman na hrvatsko prijestolje uspeo kao unuk Petra Krešimira, onda to nije za Hrvatsku ništa nečasna. Sličnim su naime načinom dolazile nove dinastije takodjer na prijestolja drugih država. Tako se primjerica An žuvinci g. 1301. uspeše na ugarskohrvatsko prijestolje, jer je Karlo Roberto po svojoj baci Mariji bio praunuk ugarsko hrvatskoga kralja Stjepana V. (VII.). — Žalibože nedostaju oni
