VJESNIK 13. (ZAGREB, 1911.)

Strana - 84

HA rina (terraticum), koju su plaćali kmetovi ili od krunskih dobara (tri* butum) ili od privatnih plemićkih ili crkvenih dobara (fiscale tributum). Od ove druge daće mogao je vladar oprostiti pojedince ili čitave korporacije, i to tako, da je ona od tada tekla u blagajnu vlastelinsku. 2.) Daća mira (tributum pacis), koju su dalm. primorski gradovi plaćali radi sigurnosti svoga posjeda na hrv. zemljištu. 3. Trgovina (vectigal) t. j. carina od stranih brodova u lukama i na mitnicama. 4. Globe (mulctae), što su se plaćale za razne krivnje. 5. Javni darovi (donum publicum), i to redoviti, koji su se plaćali svake godine, i vanredni, koji su se davali kod svečanih zgoda (n. pr. prigodom ženidbe ili druge kraljevske slave). 6.) Zalazina (ius descensus regis) t. j. hranjenje kralja i njegove pratnje, kad je putovao po državi. Sve ove daće išle su i Kolomana, kad je postao hrvatski kralj. Pita se sad, na koji se porez odnosi ono mjesto u trogirskoj pripisci t. j. od Kojega je poreza kralj Koloman oprostio 12 hrvatskih plemena. Točnim proučavanjem naših sredovječnih isprava sasvim se jasno vidi, da je taj porez bio zemljarina, koja se u sredovječnoj Slavoniji t. j. u zemlji između Drave i Save do Kapele zvala „marturina." Imade mnogo listina iz XII.—XVI. vijeka (do 1526.), iz kojih se jasno vidi, da se marturina plaćala isključivo u Slavoniji, dok se ona istodobno u Hrvatskoj nije plaćala, pače poznat nam je velik broj isprava, kojima ug.-hrv. kraljevi opraštaju pojedine velikaše ili korporacije u Slavoniji od plaćanja marturine, dok nema primjera, da bi taka isprava bila izdana za Hrvatsku. Dok se nadalje u darovnicama za Slavoniju nabrajaju izrijekom kod pojedinih nadarenika njihovi tereti ili oproštenje kraljevo od njih, u darovnicama za Hrvatsku nema traga takim izrazima, što više, u tim se hrvatskim darovnicama naglašuje, da nadarenici „mogu dobiveni posjed uživati onako, kako plemeniti Hrvati drže svoje plemenite plemenštine." Tako se u jednoj ispravi od g. 1370, spominje, da je kralj Ljudevit I. zadarskim plemićima Stjepanu i Filipu dao privilegij, „da uživaju u svim svojim posjedima izvan okružja grada Zadra (t. j. u Hrvatskoj) one sloboštine, po kojima drže i čuvaju plemići kraljevstva hrvatskoga, potekli od dvanaestero plemena, svoje posjede." Ove riječi jasno dokazuju, da su plemići, potekli od dvanaestero plemena, uživali neke osobite sloboštine, na temelju kojih su držali svoje posjede. Te pako sloboštine potječu iz doba Kolomanovo, kad su s njim sklopili ugovor, kako veli trog, pripiska. Starješine 12 plemena, koja su doduše držala poglavito zemlju južno od Gvozda (Kapele) do Neretve, ali su utjecala na vladanje čitave države do Drave, osigurali su prigodom ugovaranja s Kolomanom sebi i svojim potomcima osobite sloboštine, od kojih je po duhu onoga vremena bila najodličnija ta,