VJESNIK 12. (ZAGREB, 1910.)

Strana - 74

74 zmožne i zveličene gospode naše Zrinskih, gospode naše m., g(ospo)d(i)na, g(ospo)d(i)na Miklauša i g(ospo)d(i)na, g(ospo)d(i)na Jurja Zrinskoga. U to doba njih gospodstva u Primorju guvernatur plemenit č(ovi)k knez Julijo Čikulin. Znano se čini vsim, gospodi i plemenitim ljudem i vsim poštovanim mužem i vsim ostalim ljudem, kim se pristoji, ako bi potribno pokazati ovo pismo, kako bi deferencija meju Grižanci i Belgradci i Kotorani i DriveničanL, kako bihu tirali niki mladi ljudi iz Drivenika, a to po imenu Pavla Jurčića sin i Matija Justića sin, i to blago biše belgradsko, a to po imenu Bartola Barinevića, Ivana Grbčića. I svrhu toga se spraviše s obrane u zakon sopaljski poli s(ve)te Marije na polji Grižanci i Belgradci i Kotorani i Driveničani. I to poštovane općine vse čitire zgora pisane vidiše, da to blago (nije) po pravici tirano, i poštovani muži odlučiše, da ona dva zgora pisana da platita vsaki poštovanim mužem libar šest, a od sada u napridak odlučismo i odlučujemo, ki bi se veće našal u tom, ki bi tirai prez uzroka blago da plati prez milosti duplu penu, ča je libar 12, i škodu, ki bi se našal. I pri tom bihu poštovani muži, najprija sudac Juraj Kanić, 2. sudac Matij Franić z Belgrada, sudac Štipan Benković s Kotora, sudac Juraj Vlačić z Drivenika, satnik Jakov Benić, 2. sudac Ivan Ivčić. I ja žakan Andrij Benković od reda jevanjelskoga buduć, ki to pisah, učinih, a to po prošnji od strani vsih općin zgora imenovanih i preda vsimi jednimi i drugimi, ni pridajući ni odnimljući nego kako slišah od sudac zgora pisanih, pravo i verno, kako slišah od njih. Iz vana: List, kako su Gri(ža)ncem Driviničani goveda tirali. Original glagolski na papiru u hrv. zemaljskom arhivu u Zagrebu. Pečata nema. 18. U Novom 28. listopada 1615. Mikula Kargačin daje pisati svoju oporuku. U ime božje i dive Marije, amen. Let od b(o)ga sp(a)s(e)noga rojstva 1615., ind. 13., oktobra dan 28. Kako u vrime uzmožnoga g(ospo)d(i)na, g(ospo)d(i)na grofa, g(ospo)d(i)na Miklauša teržačkoga u njih gospodstva gradu Novom, kako budući g(ospo)d(i)n plovan , g(ospo)d(i)n Mikula Kargačin u mali moći, a u dobri pameti i nadijući se pojti od ovoga teškoga i prehinoga svita, čini pisati ov svoj poslidnji tištament, u kom tištamentu najpervo naporučam g(ospo)d(i)nu b(og)u dušu svoju, a telo materi zemlji, od ke je i prišlo. Po tom toga najpervo ostavljam mojim sinom Jurju i Jivanu blago, ko sam kupil u ledeničkom kunfinu i na novogradskom od Jelki, sestri Martinčeve, a to najpervo kuća, ka je u Ledenicah, meji s kuću s(ve)te Marije, zemlja orata u