DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 79

79 koju je ona kasnije mirno posjedovala, a na samrti naporučila ju, nemajući krvnijega roda, svome bratu Ladislavu. „At vero ipse, nastavlja Talijanac, ea regna Hungarorum regum iunxit imperio." O Kolomanovom zavojevanju Hrvatske veli Ranzanus: Subegit Dalmatas Petro eorum rege interempto, qui eam regionem, mortuo beato Ladistao, sibi occupaverat, ipsis Dalmatis non invitis. Najstarija dakle ugarska vrela (Keza) ne spominju Ladislavovu provalu u Slavoniju, prem je to činjenica, kako vidimo iz dalm. izvora (zadarski dokumenat i Toma arcidjakon). Kasnija vrela pripovjedaju o zavojevanju Ladislavovu, ali ovo ispričavaju, jer da je išao braniti zakonito pravo sestre (Ranzanus), odnosno da je dalmatinsku ekspediciju poduzeo : iure affinitatis. Sestrino medjutim pravo nije bilo po javnopravnom shvaćanju one dobe nikakovo, a i dokumenta

3

*

9

) nam svjedoče, da je iza Zvonimira po priznatom nasljednom pravu Krešimirović Stjepan II. zasio očinsko prestolje. A i sam čin, da je Alma ustoličio Ladislav u stečenoj Slavoniji za kralja, pokazuje, da je Ladislav u istinu bio osvajač i da je doduše neko pravo

370

) za svoju nasilnu navalu izmislio, ali da ovo nije ni najmanje bilo priznato, ni ratifikovano, za što i rabi dokumenat stari karakteristični izraz: statuit regem. Kod toga ali nije sudioništvovao hrvatski narod, kako kod krunidbe Zvonimirove

311

) i Stjepanove.

312

) Za to je i morao po konkvistadoru Ladislavu

313

) ustoličeni kralj Almo uzmaknuti. Na što dodje nahungaricarum, izda Sambucus u Beču 1558. Ovo je djelo Ranzanovo, veli izdavač zbornika : Rerum hungaricarum scriptores varii, Francofurti 1600., dio većega djela istoga autora, koje se bavi općenitom povjesću naroda. Izdao ga je i Schwandlner: op. c. I. p. 361. i p. 364. — Mich. RHU: de regibus, lib. II. 1. c. p. 843. veli: Rege Zolomero» cui nupta Ladislai soror erat, ab humanis absque liberis exempto, Dalmalia Croaliaque Pannoniae finibus accessit. — I Vramcti (Mon. SI. mer. Scriptores V. izdao V. Klaić) su služile vrelom ug. kronike, kad veli za g. 1080. : Horvatzko i Dalmatinzko kraleustuo dobi i prilosie Vogerzkomu kraleustuu. •

m

) Rački: D. Nro 124, 125, p. 147. i si. 3T0

) Da je postojao bio kakav nasljedni ugovor izmedju Zvonimira i Arpadovića, kako naslućuje Klaić: Vjesnik III. 36. sq. i Gruber: III. 91. op. 1. (Vjesnik arkiva) nije vjerojatno. 3Ï1

) „totius cleri et populi electione." Rački: D. No 87. p. 103. 372

) „omnibus Chroacie et Dalmacie nobilibus collaudantibus." 37S

) Ladislav se za to, kad ustraja zagrebačku biskupiju, po mnijenju Tkalčićevu (Monumenta hist. Zagrabiae, 1889. I. p. 1.), godine 1093. savjetuje samo sa ugarskim biskupima. Iz toga takodjer razabiremo, da Ladislav nije došao preko Alpes ferreae — confinia Zagrabiae, i kako je sumnjiva pripovjest, da su možda kaki hrvatski velikaši pozvali Ladislava, jer to bi već ako ne iz zahvalnosti, a to bar iz političke taktike bio istaknuo. Sr. o tom : Kercselich : De regnis Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae. p. 122. Po Krčelićevu je mnijenju Ladislav osvojio Slavoniju pravom sv. krune ugarske, kao nekadanji njen dukat (ducatus). Tome se shvaćanju protivi sam kralj Ladislav, kad piše montekasinskom opatu : totam fere Sclavoniam acquisivi. — Teritorij zagrebačke biskupije spadao je prije pod biskupa hrvatskoga, jer je polag Tome arcidjakona njegova jurisdikcija sizala ća do rijeke Drave. Naravno samo teoretički, jer