DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 57

57 cîdia perpetr anda

211

) tanto fervore meam operam impendissem.

272

) Da ali ovakovi vezovi vladara, da postignu i održe prijestolje pomoću rimskoga pape, nijesu državu doveli u nikakovu državopravnu ovisnost, već se tek imadu smatrati kao neki medjunarodnopravni odnošaj, u koliko smijemo papu smatrati medjunarodnopravnim subjektom, što je svakako bio u ono doba, upoznao je i sam naš Gospodnetić, kad veli: Quantum vero habeant roboris hujus modi voluntariae regum subjectiones, dicat Joannes Major, qui sic habet in 4. distinct. 23, quaest. 3. : Si vero aliqui reges cum populo, se tradiderunt romanis pontificibus, ut fertur in Anglis, nihil ad nos Sed illic oportet videre, an solus rex regnum pontifici subdidit, vel rex et populus. Non tarnen opinor — veli citovani Joannes Major, doctor parisiensis — quod Angli ullo modo permitterent Pontificem destituere suum regem et alium constituere : nunquam enim romanorum pontificem hoc facere permiserunt. Ovoj argumentaciji nemamo sa državopravnoga pogleda baš ni jedne riječi da dodamo ili oduzmemo. Kad bi u istinu Hrvatska bila postala vazalnom državom papinom, tada bi bio morao taj odnošaj izbiti na javu nakon smrti kralja Zvonimira. Nu o toj ovisnosti nema nigdje nikojega traga. Po pravu roda svoga na prijestolje zvani Stjepan, po smrti uzurpatora, opet zasjeda ovo: omnibus Chroatiae et Dalmatiae nobilibus collaudantibus, bez vazalne papi prisege. Kad bi istina bila, da je Stjepan bio slab

273

) i nemoćan vladar, kako neki misle, tad bi to i još veći dokaz bio, da odnošaj Zvonimirov prema papi nije državu doveo ni dovesti mogao u nikoju državopravnu ovisnost, jer bi ta sada tim više bila postala vidljivom i osjetljivom. Ja dapače držim, da bi za ovo vrijeme prije moći tvrditi o nekoj državopravnoj ovisnosti ugarskoga kralja Salamona od njemačkoga cara, kad nam papa sam veli, da se je ugarski kralj podložio caru : rex subdidit se teutonico régi et reguli nomen obtinet (Jaffé: R. P. br. 3710). 271

) Tuj se čovjek nehotice sjeća ugrabljenja nesretnoga kralja Slaviča. 2

'

2

) Sr. Djelo u svoje vrijeme i po prvacima katoličke crkvv erlo cijenjeno : H. Voigt, Hildebrand als Papst Gregorius der Siebente und sein Zeitalter. Weimar, 1846. p. 551. op. 2. (Epist. VII. 23). — Oči ovoga velikoga pape su uprte na sve kršćanske države. „Während aber Gregors Aufmerksamkeit (Voigt p. 522) auf das stolze britische Eiland gerichtet war, entging ihm auch nicht weder was von Wichtigkeit im Osten, noch was im Westen geschah." Da je tomu tako, pokazuje nam listina od g. 1079. (Doc. 107, p. 124), gdje brani Zvonimira protiv nekoga moćnoga Vtcelina, koga nazivlje nobilis miles. Dokaz, da je Zvonimir imao puno razloga, da se kao uzurpator osloni na moćnoga papu Grgura VII. 273

) Mi nemamo nikojega dokaza, da je Stjepan bio nemoćan vladar. Sam nam pripovjeda, da je ràdi bolesti išao u samostan i bijedno živio. Ali ovdje se ne radi o fizičkom zdravlju vladara, već o njegovoj moći. Činjenica pako, da Ladislav ugarski za života Stjepanova ništa ne poduzimlje protiv hrvatskoga kraljevstva, dokazuje, daje j kraljevsvo bilo jako, i da je Stjepan bio u obće priznat za kralja.