DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 54

54 78.p. 186). Kako istočna imperija nije nikojem vladaru, ma bilo koje države, koja se je razvila na teritoriju njezinih temata, priznala potpunu neovisnost, naravno, da i hrvatskoga vladara, bez obzira da li je bio knez ili već i kralj, nije išao drugi naslov, već ap^wv.

264

) Gore više vidjesmo iz kronike popa Dukljanina, da je hrvatski narod na saboru krunio kralja. Ova krunidba imala je podjedno i državopravni karakter izbora, koji se valjda, pošto bješe Hrvatska nasljedna kraljevina, nije posebice obavljao, nego samo aklamacijom cijeloga naroda: omnibus Chroaciae et Dalmaciae nobilibus collaudantibus (Doc, 124. p. 148). Iz riječi doc. br. 87, 1 (p. 103), gdje je dei gratia Croatie Dalmatieque dux Demetrius (Svinimir) synodali concordi cleri et populi electione krunjen, vidimo, da je uslijedio bio baš formalni izbor, ne dvojbeno, jer je red vladavine u vladalačkom rodu bio prekinut. Ovo prekinuće, uzrokovano odstranjenjem Stjepana, koga je patrila kruna jer se i nazivlje „olim illustris dux Chroatorum,"

265

) a kasnije nasilnim ugrabljenjem kralja Slavića, kome je možda i pomagao močni ban Zvonimir, bijaše valjda razlogom, da se je Zvonimir obratio na Rim, odnosno da je papa Grgur VII. upotrebio ovo stanje stvari u hrvatskom kraljevstvu, stupivši na stranu Zvonimirovu kao njegov zaštitnik, ali pod uvjetom, da se „ovaj posvema prilagodi pretenzijama pape, t. j. da od njega primi državu kao feud. Ugled je naime papa počeo bio već od VII. stoljeća vrlo rasti, i to ne samo u Italiji i na zapadu, gdje je papa bio predmetom pravoga kulta (Migne: LXXXIX, 520: quem [seil, papam] omnia oceidentis regna velut Deum terrestrem habent), već i u zemljama ravenskoga eksarhata. Diehl

266

) veli: Entre les représentants de l'empereur et le pape, leur choix était fait d'avance; 3(U

) Iz carpiščeve knjige „de ceremoniis" (Patrol. 1273ri si.) vidimo, da je svaki vladar nekadašnjeg temata samo ap^u>v. I za Bugarsku je to vrijedilo kao : xo àpxttoç Ypatpć[j.EVov. — Nu kako carpisac za Bugarsku spominje i stariji naslov, koji se više u njegovo doba nije upotrebljavao, ne možemo izvjesno znati, da li se je još i u njegovo vrijeme, nakon silne pobjede Tomislavove nad Simeonom, koji je mal' ne uništio carstvo, podleglo mladjahnoj snazi hrvatskoga naroda, rabio u „epigrafama" terminus: xéXeuotç. Ali ako je i bilo tome tako, ne može se otuda nikoji zaključak glede medjunarodnopravne neovisnosti Hrvatske izvadjati, jerbo se Bizant nikada nije odrekao vrhovništva nad svojim nekadašnjim tematima. Razlog tome, što se epigrafa: iiç xaùç ap^ovxaç x(ov Toôpxtov označuje riječju: rpâjj.u.axa, ima se tražiti samo u tome, što Ugarska ne bješe tema bizantinska. I ugarskome i hrvatskome vladaru ide : ßouXXoc ^puaYj SiooX8£a (Const. Porphyr. Patr. p. 1277). 265

) Iz toga što nam Stjepan u listini od g. 1078. (Doc. 101, p. 119) veli, da je sam položio svoje dostojanstvo: déposai omnem digniiatem meam, još ne slijedi, da ga nije Zvonimir na to prisilio. U ovom nas podkrepljuje što je kasnije poslije Zvonimirove smrti ipak primio krunu, pa se i u listini od g. 1089. No 125, p. 150, tuži na svoju turobnu prošlost i kako je bio u bijedi prisiljen uteći se milosrdju manastira, da moli donum aliquod, što kada spominje, još mu i sad probija rumen u lice. 266) Etudes sur 1' administr. byzant. p. 335.