DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 40
40 Kako se je krunidba smatrala državopravno nužnom, pokazuje nam i činjenica, da su kraljevi, hoteći sinovima svojim osigurati prestolje, 189 ) dali ih kruniti za kralja, očito nazrevajući u tom utvrdjenje, da će ovakav okrunjenik poslije smrti oca svoga biti ipso jure et facto kraljem. Tako vidimo, daje kralj Andrija I. (1046 -1060.) petgodišnjega svoga sina Salamona dao kruniti za kralja, ma da bi pravo nasljetstva bilo patrilo brata Belu (1057.), kome je to Andrija sam obrekao. 190 ) U ovakom bi slučaju otac mjesto sina odnosno onoga, koga hoće da ga naslijedi, položio krunidbenu prisegu, kako nam svjedoči gore spomenuta listina Inocentija, gdje veli za nadbiskupa ostrogonskoga : „recepturus ab ipso pâtre filii sui vice corpor aliter juramentum. " B. . Istok. Ugarski historičari Pray i Bel (Commentarii de archiofticiis regni Hungariae, Lipsko, 1790.,) misle, da je institucija krunisanja došla u naše krajeve iz Bizanta. Osvjetlimo malko to pitanje i krunidbeno pravo Bizanta u 10. stoljeću. Poznati učenjak W. Sickel 191 ) veli: „Wie auch ein Mann auf den Thron gelangte, ob die Wahlberechtigten ihn erkoren, der Monarch den Monarchen ernannte oder ein Mord den Weg zur Alleinherrschaft bahnte, Gott gilt als der Urheber, dessen Rathschluss die Handelnden nur zur Ausführung brachten". Da se spasi teza, da ima pravo birati vladara i senat i vojska, postavljena je teorija, da oni, koji ostaju pasivni, tim mukom davaju svoje privoljenje. Uzurpator prema takom shvaćanju bio je tek onaj, koji se nije ni u čas, kad je postao faktičnim vladarom, a ni kašnje pobrinuo, da si osjegura' kaku formu izbora, da tim formalno udovolji tako zvanoj ustavnoj volji naroda. Svako nasilje moglo je dakle dobiti sankcije, i lih onaj, koj bi očito prezreo i to, da si tu sankciju naknadno steče, bio bi uzurpatorom. Kruna je prema takovim okolnostima bila tek obilježje carskoga odijela, koju si je Konstantin Veliki po uzoru istočnih vladara metnuo sam na glavu. Kad je u kašnje vrijeme nastao običaj, da biskup stavi ,8 ») Tako je n. pr. car Konrad g. 1028. dao kruniti jedanaestgodišnjega svog sina Henrika (III.) za kralja : „principibus regni cum tota multitudine populi id probantibus". Wiponis: vita Conradi ,Imp. Periz: SS. (Ed. in us. schol.) c. 24. 19 °) Neque heredem enim habeo, nec germanum praeter te. Tu sis mihi hères ; tu in regnum succédas. Turocijeva kronika II. c. 42.; Kovachich: 1. c. p. 47. Marczali: Magyarorszâg torténete az Arpâdok korâban, Budapest 1896, p. 63. Utvrdjuje nam državnopravnu važnost krunidbe i Andrijino opravdanje, kad veli, da je morao dati kruniti Salamona, koga je zaručio sa 10-godišnjom kćerkom njemačkoga cara, Juditom, jer inače nebi car dao svoju kćerku, da se zaruči za dijete Salomona : „quia Imperator filiam suam filio suo Salamoni non dedisset, si eum non coronaret." Turoc. krön. II. c. 44. Car je dakle vidio u krunidbi pravni naslov na prestolje, i to i u onom slučaju, kad bi pravo, kako u nazočnom slučaju, drugomu pripadalo. Cf. Kovachich: 1. c. p. 51. si. Ul1 ) Das byzantinische Krönungsrecht bis zum 10. Jahrhundert, „Byzantinische Zeitschrift, Leipzig I898. Band VII. p. 511.
