DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 35

35 je medjutim posve neovisna od carske vlasti, pa su kraljevi Galije i Germanije vladali iure proprio bez svakoga obzira na cara.

161

) Dapače ni isto langobardsko kraljevstvo nije pripoznavalo vrhovništvo rimskoga cara.'

62

) Kako za vrijeme prvih Karlovića krunidba u Franačkoj nije bila neophodno nužna, to se može reći, da nije, kako ni konsekracija, imala državopravnoga znamenovanja.

163

) Karlovići su naime smatrali krunu nasljednim dobrom svoje obitelji.

164

) Sowohl die kaiserliche Würde, als auch der Besitz der drei 843 errichteten Königreiche (seil. Italija, Burgundija i Lotarinška) galten, veli Warnkönig,

165

) als Eigenthum des karolingischen Hauses. Ma da je bila kontemplirana neka vrhovna vlast cara, ipak se ova namisao nije dala praktično životu privesti. Kao državopravna teza bude ustaljeno, da je car dominus mundi, ali ne nad kraljevima, već prvi medju njima. A glavna povlast mu bijaše, da je on jedini bio ovlašten podijeljivati kraljevski naslov.

166

) Naravno, da su carevi iz fakta podijeljenja kraljevskoga naslova izvadjali svoja tobožnja vrhovnička prava, i to ne samo prema onim državama, koje oni napraviše kraljevinama, već i prema ostalim. Nu i one države, koje su tu zasadu u teoriji priznavale, braniše se po mogućnosti protiv praktičnih posljedica toga shvaćanja.

167

) Kao konačni posljedak ove borbe državopravnoga shvaćanja carskoga vrhovništva bude praksom ustaljena teza, da su stare kraljevine, koje nastadoše prije Karla, kao i one koje nastadoše neovisno od cara, bile državopravno neovisne, dočim su one države, lorum concursu, exsaltatione et plausu peragi apud Insubres (id est: Galliae populos, qui Mediolanum condiderunt. Stephanus: Thes.) consuevit. Muratori: 1. c. I. 97. 16

') Quod Romani Imperii renovatio sub Carolo Magno nihil auetoritatis pepererit oceidentalibus Augustis in Régna Galliarum atque Germaniae, multa sunt, quae persuadent. Et sane provinciae illae per tot saecula a Romano Imperio scissae, nihil propterea suae libertatis ac juris dep

erditum voluerunt; atque in Us dominari, succéder e et cuncta agere perrexerunt Reges iure proprio, ac si nullus Romae legem diceret Imperator. Muratori: 1. c. p. 77. Drukče Schröder: 1. c. p. 480. 162

) Muratori : 1. c. Ne ausim quidem dicere ipsum Italicum seu Langobardicum regnum agnovissc supremam potestatem Romani Caesaris. Schröder: Rechtsgesch. p. 119. u ostalom drži, da je Italija samo do stanovitog stepena bila prema carevini samostalna. Pojam prilično mutan. Neki misle da su si carevi prisvajali pravo: „ius legitime invadendi atque oceupandi" Langobardiju kao gospodari Rima odnosno nasljednici imperatora. Ali to se nije priznavale Cf. Muratori: 1. c. p. 78. 1G3

) Schröder: 1. c. p. 110. Götzinger: 1. c. p. 519. 164

) Zöpfl: Deutsche Rechtsgeschichte p. 402. (Annal. Metens. a. 768. nazivlju diobu Pipina kao paterno iure obavljenu.) Nasljedno pravo išlo je u Franačkoj samo muškarce prema zakonu saličkom: ad virilem sexum tota hereditas perveniat. (L. Salic. emend. Tit. 62., §. 6.). Njemačka interpretacija daje samo prednost muškarcima. I85

) Juristische Encyclopädie, p. 491. 166) Warnkönig: 1. c. p. 493167

) Sr. Kalousek: Ceské stàtni pràvo, Praha 1892. p. 3.; Hajnih: 1. c. p. 139. *