DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 125
m zemlju do dalmatinskoga mora: „proposuit totam terram usque ad mare dalmaticum suo dominio subiugare." Da je ovo istinito, o tom nema nikoje sumnje, jer i memorijal nam pripovjeda, da je vojskom došao do Drave : venit cum suo exercitu usque ad flumen Drave. Toma pako ne spominje doduše Dravu, ali veli, da je Kolomen došao „cum multo armorum apparatu," i da je dobio bio i onaj dio Slavonije, koji Vladislav nije bio imao. Iz ovoga dakle vidimo, da je još i Koloman imao posla sa Slavonijom,pak da je ovu Koloman ne osvojio, već „dobio:" „optinuit ceteram partem Sclavonie." Tuj sad nastaje Mat, kako je naime dobio Koloman „ceteram partem Sclavonie," da li silom oružja ili lijepim načinom i ugovorom; a taj nam upotpunjuje memorijal: „qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates régi Hungarie." Po logičkom nizu pripovjedanja mogao bi bio posvema lako i sam Toma napisati taj nadopunjak, pa bi ovaj bio u potpunom savezu sa tekstom cap. XVII. Tomine povjesti, i posvema ispravno pristajao na ono mjesto, kamo ga je Rački u svojemu izdanju Tomine historije umetnuo. 11 ) I ako si predstavimo taj memorijal na ovom mjestu umetnut, u potpunoj je dalje logičnoj suvislosti nastavak Tominoga kazivanja u pog. XVII , kako je onda Koloman, sada već kao legitimni kralj hrvatski, išao, da osvoji : jure regis Chroatiae et Dalmatiae, dalmatinske gradove, koji su upotrijebili teški položaj Hrvata i po starom običaju opet se odmetnuli i prislonili Mletcima. U ostalom moramo opaziti, da je ovdje u kapitulu XVII. Tomino pripovjedanje vrlo površno, jer prelazi olako preko vrlo važnih akata Kolomanovih, kako je to već Kršnjavi primjetio. 12 ) Ne bi stoga bilo nikoje čudo, kad bi Toma osjetio bio potrebu, da ovu prevažnu točku, kako su Arpadovci stekli hrvatsko-dalmatinsko kraljevstvo, u kakovoj bilješci nadopuni, što je onda kašnje djelu samome, po drugom poznijem posjedniku njegovoga rukopisa i naknadnih bilježaka, pripisano bilo. n ) Iza riječi naime: Venit ergo eum multo armorum apparatu, et optinuit ceteram partem Sclavonie, qua Vladisclavo fuerat praetermissa. »«) o. c. p. 137.
