VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 84

84 Sredjenom tekstu i shvaćanju Pavićevu može se još i drugo što zabaviti. Tako ispušta Pavić iz teksta gl. 30. i 33. naziv Neretvanske i Neretvana ,,Παγανία, Παγανιοί", jer da se tako „ona ni oni nigda na svijetu ni od koga ne zvahu" (str. 33.); na drugom opet mjestu (str. 36.) veli on: „Zaista je ne

čuveno, da bi se koji narod tako obrukao, te sam se čitav zvao Poganskim i zemlju svoju Poganijom." To je istina, ali Konstantin ne veli, da su oni sami sebe tako zvali, nego da su ih drugi tako zvali, a zašto to ne bi moglo biti istinito, kad se veli, da su tako nazvani zato, jer su dugo ostali pogani. Ta i sam Pavić navodi onu vijest mletačkoga kroničara Ivana Djakona, daje negdje oko god. 830. došao u Mletke neki neretvanski poslanik, koji je bio poganin, pa se tamo dao pokrstiti. Ako je dakle u 9. stoljeću bilo odličnih ljudi, koji su još bili pogani, onda može biti istinita vijest Konstantinova, da su oni bili dugo pogani, pa onda nije čudo, da su ih drugi, pokršteni narodi zvali Poganima, a njihovu zemlju Poganijom t. j. poganskom zemljom. Spominje dalje Pavić (na str. 61. bilj. 1.), da car Konstantin hrvatske i srpske vladare zove άρχοντες, arhonti; srpski vladari da su sebe zvali „veli župan", dok za hrvatske vladare ne znamo, kako su sebe zvali u svome je

ziku. Pavić misli, da su se zvali „vojevoda" (od βοέανος = bojan preko boje

voda). Latinski se zovu u ispravama „dux". I pape ih zovu tako, ali katkada i „comes". Ova riječ mogla bi nam biti dokazom za to, da su se hrvatski vladari zvali u svojem jeziku „knez". Eto u ispravi Stjepana Nemanje i njegove braće Sracimira i Miroslava (od g. 1186.), koju navodi i Pavić, zove se Miroslav u latinskom tekstu „comes", a u hrvatskom potpisu „knez". Papa Ivan VIII., koji u svojim poslanicama daje Sedeslavu i Branimiru naslov „со

mites", čuo je valjda od hrvatskih poslanika, da oni svoga vladara zovu knezom, a knez da latinski znači comes, pa zato im je i u svojim pismima prema narodnom izrazu dao naslov comites. Sto pako taj papa u pismu na dalmatinsko svećenstvo državnoga glavara zove „princeps", moramo uzeti, da on taj naslov rabi zato, jer je njime htio samo općenito označiti svjetovnoga vladara; jedino u spisima, koji su direktno na same vladare upravljeni, morao se njihov pravi naslov kazati, dok se to u pismu na treća lica (ovdje na svećenike) nije moralo učiniti, nego se moglo općenito reći „vaš vladar". Naslov pako „гех", kojim papa Ivan X. počašćuje Tomislava, ne može se nipošto smatrati prijevodom hrvatskoga naslova „knez" (ili „vojevoda", kako misli Pavić), nego samo naslova „kralj". Pape su dobro pazili na naslove, koje su davali vladarima u svojim pismima, te su im davali doista jedino one naslove, koji su im pravno i pripadali. A osobito nisu oni davali nikomu naslov kralja, ako to doista nije bila glava krunjena, priznata kao takova od papinske stolice. Zato kad Ivan X. Tomislava titulira гех, onda je on doista bio pravi, krunjeni kralj hrvatski, makar se i ono mjesto u kronici Dukljaninovoj (gl. IX. str. 14.), gdje se govori ο krunisanju nekoga hrvatskoga kralja, odnosilo na Zvonimira, kako misli Pavić, a ne na Tomislava. Ovaj je zato ipak mogao biti (a sigurno je i bio) krunjen, makar da nam se i nije ο tome uščuvala vijest. Sto „Annales Barenses" zovu Mihajla, humskoga vladara, imenom „гех", koga papa titulira „dux", ne dokazuje ništa, jer obični analista mogao je biti loše informiran i zahumskoga kneza smatrati kraljem, ali pape bili su, kako rekoh, dobro informira.ni, kakvu je čast obnašao neki