VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 143

143 Bugarske. S Kazarima se postupa na isti način; o njima se govori samo pripadom, u svezi s Pečenezima, s Mađarima i s putom od Dunava do Kavkaza. Ne može se navesti razloga za ovakva izostavljanja

;* ne može se pomisliti, da je Konstantin hotimice htio, da isključi ove na • rode iz svoje eftvcrypacpta ; i skoro smo prisiljeni zaključiti, da je Konstantin metnuo na stranu svoje djelo u negotovom stanju i da ga nikad nije dovršio. Mi smo već, raspravljajuć gl. 30 (§ 4 ), vidjeli tragove nedostatka revizije. Ovaj zaključak, mislim, potkrepljuje značaj trećega podrazdjeljenja 3. odsjeka. Ono se uvodi, kao da radi o xà sv tiai xatpotç [i,st;aêô Twpvxieov xai Statpopiov sftvwv ao|j.ßsßY]x6T(ov, ali se daje samo jedan primjer, pregovaranje Justinijana II. s kalifom rcspi rjjç zw KoTcpiwv p-sTava<ycâaea>ç. Parturiunt montes ! Ali nedosljednost je pozitivna i formalna. Riječi è'v tioi xatpolç i §ta<p6p(ov sfrvwv pokazuju, da je pisac imao na umu više slučajeva, i dokazuju, da je ostavio posao, prije nego li je dovršio svoju osnovu. Vrijednost ove rasprave, ako je i ona nagrđena logičkim nedostacima uređenja i njekojim historijskim pogrješkama (kao kad predstavlja Leona IV. kao supruga kazarske princese), je nepobitna. Ona ilustrira opasku Krumbacherovu o bizantinskim povjesničarima uopće : „Soweit es die persönlichen Kräfte und die Bedingungen des Zeitalters gestatten, streben die Geschichtsschreiber in Byzanz nach Information und bemühen sich von wohlunterichteten Personen ausführfiche Nachrichten zu erhalten."

2 Izvješće o Veneciji, koje se može ispitati i potvrditi u pojedinostima, izlazi u cijelome slavodobitno iz najtežeg iskušavanja. Očevidno, da je pisac uložio mnogo truda, da sabere osobitu informaciju iz Dalmacije, u svrhu, da ju uklopi u svoju raspravu, i ovaj dio naročito iznosi njegovu ljubav za fakta i potankosti. Njegove se najozbiljnije pogrješke imaju pripisati ili miješanju dvaju sličnih događaja (kao u kronologiji saracenskog osvojenja Bari-a)

3

, ili ponavljanju pučke tradicije, kao da bi bila historijski ispravna (kao u slučaju Narsesa). Ali da navedem opet Krumbachera u pogledu povjesničara: „dass sie hinter der modernen Genauigkeit weit zurückbleiben, ist kein Vorwurf". 1 Popis bi se mogao povećati. Na odnošaje sa Etiopijom i sa južnom Arabijom za Konstantinova vladanja može se zaključiti iz De Cerim. II. 48 p. 691. I mi očekujemo bilješke o takvim ovisnim zemljama, kao što je Sardinija i ilirska „Moravija" (vidi ib. 690, 691). 2 G. B. L.

2 229. 3 Uvijek se je vrijedno sjetiti, da su i u devetnaestom vijeku također učenjaci ne malih sposobnosti sakrivili isti tako ozbiljne pogrješke. N. pr. Muralt je metnuo Pipinovu opsadu Venecije (810.) u god. 754., zamijenivši Pipina sina, s Pipinom ocem Karla Velikoga (Essai de Chron. byz. 356.).