VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 117

117 njegovom pozivu Longobardima je spomenik utiska, što ga je ova nesreća učinila na južne Italijane. Spominjem navlas južne Italijane; jer da je ona potekla iz južne Italije, nagovješćuje ne samo sveza Narsesa s Beneventom u kasnijoj formi pripovijesti, kao što se pripovijeda u Konstantinovoj raspravi, već i sveza njegova s Napuljem u originalnoj pripovijesti. Kad je primio Sofijinu poruku, on se povuče iz Ravene u Napulj

: itaque odio metuque exagitatus in Neapolim Campaniae civitatem secedens legatos mox ad Langobardorum gentem dirigit.

1 Uzmak u Napulj je histeričan; on potječe iz Liber Pontificalis.

2 Kaže se, da je on ovdje snovao onu kobnu osnovu i odavle se po svoj prilici pripovijest pokrenula. Ona se spominjala i prenosila od oca na sina u vojvodinama Napulja i Beneventa; ali moramo još razmotriti, kako se to dogodilo, da su u kasnije doba legendu preinačili zamjenivši caricu Sofiju caricom Irenom. Pučka se legenda ne brine za kronologiju; ali ako ona i može raditi slijepo, ne radi bez motiva; a koji motiv morao je i tu biti. Ključ, kako ćemo ga otkriti, daje nam uvođenje pape Zaharije u Konstantinovo pripovijedanje: „U vrijeme carice Irene ό πατρίκιος Ναρσής έκράτει τήν Βενεβενδόν καί τήν Παπίαν καί Ζαχαρίας ό πάπας "Αθη

ναίος έκράτει τήν Τώμην". Bilo je za Pontifikata Zaharijeva, da su Lon

gobardi osvojili eksarhat. To je bio događaj, koji je lako mogao dozvati u pamet prvo osvojenje, kojega se ovo moglo činiti, da je završetak. Ovo novo osvojenje, ovaj novi poraz carstva kroz Longobarde, dao je mislim motiv, da se kronološki prekroji, da se rekao bih prema novim prilikama preudesi stara pripovijest. U generaciji, koja je došla iza one, što je doživjela pad eksarhata, primijenila se pripovijest ο Narsesu i Sofiji događaju, koji je još bio u svježoj uspomeni; ali Sofija se zamijenila suvremenom caricom, koje slava bijaše u ustima sviju — jedinom caricom onoga doba, koje se ime tako često spominjalo, da ga se je mogao mitotvorni instinkt prihvatiti. Nije ni malo smetalo, da je ona u vrijeme osvojenja eksarhata, c. 750, bila jedva djetešce u Ateni, ako je još u opće bila na svijetu. Ime Narsesa se pridržalo; nije bilo nijednoga, da zauzme njegovo mjesto. § 9. Još je jedno mjesto ο južnoitalskoj povijesti, koje također sadržava legendu, ali ono dolazi u drugom kontekstu, naime u svezi s Dalmacijom: pp. 130, 15—136, 14 (u gl. 29). Ono radi ο saracenskim napadačima na južnu Italiju, ο ekspediciji cara Ljudevita II. i ο oslo

bođenju Baria; a kao digresija u izvješću ο Dalmaciji opravdava se ono time, da dolazi iza saracenskih navala na dalmatinsku obalu i da su dalmatinski Slaveni obavljali vojničku službu za Grke u Apuliji. Ipak bi ono bilo jednako ili možda više na mjestu u južno-italskom odsjeku (gl. 25). 1 Paulus, ib. 2 LXIII. (Joannes III.)