VJESNIK 8. (ZAGREB, 1899)
Strana - 50
50 Petar Zrinski preveo magjarsku Fortunu za porabu svoje supruge, pošto se za stalno znade, da je on na hrvatski preveo Zrinijadu svoga brata Nikole. Prispodabljajući obje knjige pravopisno, gramatikalno i verbalno, može se sa velikom vjerojatnošću to tvrditi. Najmjerodavniji poznavalac hrvatske književnosti dr. V. Jagić je Zrinijadu proučio, sve osebnosti iztaknuo, (Književnik, III. 1866. str. 336—407) pak sliedeći red njegove razprave nastojat ću citati rukopisa dokazati gornju hipotezu. Pod znakom navoda citiram mjesta gori označene razprave. Prevod Zrinijade, koji je štampan u Mljetcih 1660. nije prvobitna forma njegovoga prevoda, jer se u bečkoj dvorskoj knjižnici nalazi rukopis Petrov pod br. 10.122 od prvog, do osamdesete kitice osmog pjevanja, koj se u mnogom razilazi od štampane knjige, te ću tekom razpravice imati češće prilike se na bečki rukopis pozivati. Prepis toga rukopisa, načinjen po Stjepanu pl. Vučetiću, potonjem zagr. kanoniku, nalazi se u jugosl. akademiji. Rukopis imade srokove samo na koncu verza, a štampana knjiga sriče svaku treću i šestu stopu. „Petar Zrinski učini zlo, što se je na taki srok vezao . . . jer se vidi kako je stihove sa srokovi trudno gradio. Loš je pjesnik, koji mora sroku žrtvovati ne samo neka pravila deklinacije i konjugacije, već upravo sve zakone i čitav organizam jezika. Druga je nepodobština Petrovih stihova, što je upotrebljavao jednoslovčan (mužki) srok, ne imajuć na pameti, da je narav našega jezika drugačija nego li jezika magjarskoga". (Dr. Jagić, Književnik 1866.). Prevod Fortune skroz je sličan u formi stihova,- u srokovih Sireni, jer se i tu srokuje samo zadnja slovka, često samo zadnje slovo, a srokovi su još jednoličniji uslied toga, što velika većina verzova svršuje sa infinitivnom formom glagolja, tako da primjerice u prvoj Sibili od 148 redaka Ili svršavaju sa „ti", a tek 37 imadu druge dočetke. „U Sireni je kao riedko gdje u našoj književnosti, jezik mješovit i šarovit, niti je prava štokavština niti čakavština, nego jedno i drugo, a k tomu još ima primješanih tragova kajkavskoga narječja. Jednom rieči jezik Sirene Petrove živa je slika i prilika ne mile sudbine, koja je progonila slavnu porodicu knezova Zrinskih. Već u trećem koljenu od pradjeda najme do praunuka, življahu Zrinski ponajviše medju medjumurskimi kajkavci u Čakovcu gradu; kako se je ovuda sasvim drugačijim narečjem govorilo, nego li onkraj Kupe ili Une, medju čistim narodom hrvatskim, pomuti se bistro vrelo njihova govora, te stadoše zanositi kajkavski, ali tako, da je ipak prvobitni tip — narečje čakavsko — jošter i kod Petra Zrinskoga jači i pretežniji. U obće se može reći, da je u jeziku Sirene jadranskoga mora većina obilježja fonetičkoga čakavska, a manjina kajkavska, ali u riečih, u leksikonu, zauzima kajkavština mnoga mjesta; u Sireni se dakle iztiče čakavština većma sa fonetičke, kajkavština sa leksikalne strane. Taj se pako pojav i u pojedinca čovjeka, kao što je Petar Zrinski, vrlo lahko tumači po obćenitih zakonih, kako se jedno narečje mieša s drugim. Da od onih rieči počmem, koje se najznamenitijim obilježjem našega trojega narečja smatraju, jer su im ime nadjenule, to je spomena vriedno, da Petar Zrinski nigdje ne upotrebljava kaj već svagdje što ili ča ; ova pako dva oblika (što i ča) služe mu mješovito i bez razlike, jedan pored drugoga, n. pr. u istom stihu „što ti je prudilo — II ča ti je hasnilo (9. 69.)".
