VJESNIK 7. (ZAGREB, 1905.)

Strana - 74

74 prodao je g. 1554. Andriji Tuffenbachu svoju baštinu, dočim je Andro Bathor g. 1564. svoju baštinu prodao Franji Tahi-u (Kuk. Neke gradine str. 4. i 5.). 73. Margareta Hennyngh, kći Ivana i Sofije Horwath, udala se je za Ivana Banffy-a od Bolondos-a i doljne Lendave. Poslije smrti Sofije Thuzove izmoli ona od kralja Ljudevita IL, da se posjedi njenih pradjedova nakon izumrća mužke, prenesu na žensku lozu, što kralj i učini g. 1523. darovav njoj i njenoj kćeri Ani (br. 76.) udatoj za Stiepana Deeshazy-a Susedgrad, doljnu Stubicu i Zelin, ali samo za mužko potomstvo. Ovu darovnicu potvrdi i kralj Ferdinand 1528. Stiepan Deeshazy bio je u mohačkoj bitci g. 1526. God. 1529. darovao mu je kralj Ferdinand za velike zasluge imanja Stiepana i Vuka Erdödy-a u Magjarskoj, oduzeta im radi sveza sa Ivanom Zapoljom. G. 1530. stanovao je Deeshazy u Susedgradu, kako to dokazuju tri lista, što ih je odanle pisao Ivanu Koczijaneru, u kojih iztiče svoje zasluge u obće, a naročito one, izkazane Ferdinandonom vojvodi Thurnu, kojega su u Zagrebu obsjedali Zapoljevci, obskrbljujuć mu vojsku živežom. Kada su iza pobjede Ferdinandove, austrijske čete poplavile Hrvatsku, plienile su one gorje od Turaka, ne samo pristaše Zapolje nego i Ferdinandove, medju kojimi je mnogo stradao pisac listova Deeshazy, pa mu sada ne preostaje ino, nego da si izmoli od Koczijanera zaštitno pismo proti robećim austrijskim plaćenikom. Pisma imadu pečat Deeshazy-a: u grbu podignut lav, koj nogama drži krunu. (Kerchelics Notitiae praeliminares str. 357 i 358) Deeshazy umre g. 1532. bez potomka. Supruga mu Margareta je bogato obdarila župnu crkvu doljno stubičku, darovav joj sve podanike svojih posjeda Reka i Podgorje. Isto je tako bogato obdarila kapelu sv. Ane, gdje je uz svoga supruga pokopana, kako to mramorni spomenik od g. 1533. svjedoči (kr. zem. Arkiv: Reg. arch. c. Orssich str. 616.). Iza smrti Deeshazy-a svojatao je banski namjestnik Petar Keglevich u ime kraljevo posjede, nu morade ih ustupiti kraljevskomu fisku. Kralj Ferdinand je zatim darovao Susedgrad svom konjušniku, Don Petru Lasa od Kastilije, nu ovaj nije posjeda niti nastupio, jer se g. 1535. kao vlastnici spominju Simun Erdödy sa svojimi rodjaci, koji su ga kupili, ali nisu u posjed došli, već im kralj g. 1536. u zamjenu Susedgrada daje njeke druge posjede u Madjarskoj, a Susedgrad darova kralj Ivanu barunu Ungnadu. Nu kaštelan susedgradski ne htjede mu grad predati, jer su medjutim potomci Ivana Hennyngha podigli pravdu proti kraljevskom fisku. Ne obaziruć se na tu pravdu, darovao je Susedgrad g. 1537. kralj vojvodi svojih Četa u Hrvatskoj Ivanu Koczijaneru. Nu iste godine bje kraljeva vojska kod Osieka, kojoj je zapovjedao Koczijaner hametom potučena, a vodja sramotno pobjegne, ostaviv vojsku. Kralj ga dade uloviti i u Beču zatvoriti, staviv ga pod obtužbu, nu on pobjegne iz zatvora u Hrvatsku, skloni se u Susedgradu, gdje je snovao osvetu proti kralju, buneći Hrvate, a posije je pošao u Kostajnicu, šurovao i sa Turci,'dok ga tamo ne ubi Nikola Zrinski. Iza njegove smrti zauzeli su u ime kraljevo banovi Petar Keglevich i Tomo Nadasd Susedgrad, a kralj ga g. 1548. opet darova ili proda svomu generalu Jakovu Sekelu, barunu od Ormuža. Kralj je bez dvojbe Susedgrad smatrao veome važnom točkom u Hrvatskoj, jer je od godine 1532. sve do g. 1548. nastojao da dodje u ruke