VJESNIK 7. (ZAGREB, 1905.)

Strana - 121

121 Isprave, što no sü priopćene u ovom zborniku, važne su i za političke i privatne odnošaje toli cijele zemlje koli za Turopolje napose. To su povlastice i darovnice kraljeva, banova, biskupa i dr., koje se tiču ili cijele plemenite općine turopoljske ili pako pojedinih plemića turopoljskih, isprave o prodaji, zamjeni itd. posjeda, o parbama radi posjeda, o uvadjanju u posjed, o doznakama Četvrtoga dijela posjeda ženskim Članovima obitelji, o prosvjedima protiv okupacije posjeda, o nagodi glede umorstva (krvarini) itd. Neke su od ovih isprava već djelomice ili čitave priopćene u poznatim zbornicima isprava (Tkalčićevu, Kukuljevićevu, Fejérovu, Wenzelovu i dr.), ali je dobro, da su izdane i u ovom zborniku, jer je tako na okupu sve što se tiče Turopolja. Ostale isprave, a to je najveći dio, sasvim su nove, koje je istom izdavač ovoga zbornika iznio na svjetlo, i time jako zadužio našu književnost, da mu bude na tom zahvalna. Od izdanih već isprava osobito je važna prva isprava, kojom Bela (IV.), „mladji kralj" (rex junior) podijeljuje plemstvo Turopoljcima braći Boduni, Ivanu i Levât i cijelom njihovu rodu, izuzevši ih od služnosti i ovisnosti od kraljevskog grada Zagreba. Ta se isprava smatra obnovom turopoljske plemićke općine, te su ju Turopoljci više puta dali sebi potvrditi od kasnijih ugarskohrvatskih kraljeva (Matijaša, Viadislava II. i Ljudevita II.). No baš ovaj osnov turopoljske plemenštine nekako je pod sumnjom, jer se protiv autentičnosti isprave navode mnogi važni razlozi, uzeti iz samoga njezina sadržaja i njezine forme. Tako se prigovara neobičnom naslovu, koji se daje Beli na početku isprave, naime „Bela dei gratia Hungarie, Dalmacie, Croatie, Gallicie, Rame, Servie Laudomerieque, primogenitus regis Andrée et rex in perpetuum", jer takav potpuni naslov imade samo pravi i glavni kralj, naime Andrija, otac Belin, dok Bela kano „rex junior" t. j. suvladar imade u autentičnim ispravama obično samo ovaj kratki naslov „Bela dei gratia rex, primogenitus regis Hungarie" ')• Drugo se zabavlja nekim imenima crkvenih i državnih dostojanstvenika, koji se u toj ispravi navode, naročito imenu Vonića, primorskoga bana, koji da u drugim onodobnim kraljevskim ispravama ne dolazi. Napokon se prigovara nekom nadutom neobičnom slogu isprave, a naročito da su sumnjive ove rečenice: „quod non habet per corrupte carnis naturam" i „et aliorum iuxta eiusdem generationis lineam deseendentium". Medjutim prva dva prigovora dadu se lako pobiti, kako je to već učinio dr. Moriz Wertner, a izdavač našega zbornika to navodi (na str. 2.). Wertner veli, da se ne smijemo čuditi onom naslovu Belinu, jer da ga on imade i u jednoj drugoj ispravi od g. 1225., koja je uščuvana u izvorniku (Wenzel o c. XI. 182.), a glede imena duhovnih i svjetovnih dostojanstvenika opaža on, da se ona nalaze i u drugim nesumnjivim ispravama iz god. 1225., makar ponešto i iskrivljeno; jedino se ne spominje ime primorskoga bana Vonića (premda se u jednoj ispravi od g. 1245. spominje sin bana Voinicha, ali je ona nekako sumnjiva), no to još nije dovoljan razlog, da se isprava proglasi neautentičnom *) Tako u ispravama od g. 1225—1230 kod Gust. Wenzela „Codex diplomaticus arpadianus cont." T. VI. 485-7. i 523., T. XI. 180., 184., 192., 200., 214. i 215., Ip. Tkalčića „Monumenta episeop. zagrab." Zagreb 1873. sv. I. str. 53., 54., 56. i 68. i /. Kukuljevića „Jura regni Croat., Daim, et Slavon." Pars I. Zagrabiae 1862. str. 49. 9