VJESTNIK 6. (ZAGREB, 1904)

Strana - 182

182 neuki misle, da nas papa luči i razdvaja/) Ova bratja priznaju svoga patriarhu za svog poglavara, a i mi tako isto poznajemo papu. Prošla su sada vremena, kad je nesretna particula Moque dëlila brata od brata — prošla su ona vremena, kad su se ljudi pravdali (jer nisu imali pametnieg posla) o proizhodjenju duha svetoga. (Velika pohvala od strane slušateljstva). Nemojte me moja gg. tako hvaliti, sveta je meni moja vëra i moj zakon, nu ja samo istinu poznajem. To su, moja gospodo, tajne, koje plitka i kratka naša pamet nemože dokučiti. — Ljudi su umetnuli u simbol, koi je nepromënljiv, onu particulu, pa su se o njoj pravdali stoletja i stolëtja, a nami je mnogo i mnogo zla učinila. Nu sad je, hvala Bogu, sve prestalo, jer sada neće nikome doći na pamet, da u takovome prigovaranju gubi zalud svoje vrëme. — Nije se dakle bojati medju nami razdora, jer je ljubav zauzela rnesto izpraznih prepiranjah". (Saborski izvještaji u Novinama dalm. hrv. slav. 1848. god. str. 235 bc. Ispor. Agramer Zeitung 1848. 13. lipnja br. 64. str. 305 c). Ove riječi same govore. Da jedan katolički biskup govori u javnoj saborskoj sjednici ovako, za to je trebalo mnogo većih radova, nego li je bila momentana prilika potrebe zajedničkoga rada Srba .i Hrvata. Kad se ne bi u Hrvatskoj onakvo mišljenje dulje vremena, pa i godine i godine spremalo, onda bi sigurno među onim odličnim zastupnicima saborskim malo bilo odobravanja Šrotovu govoru, a zabilježeno nam je — bez ikakvih potonjih ispravaka — da je slušateljstvo sa svih strana bilo složno u mišljenju. Moglo bi se reći, da je Šrot bio čovjek vrlo liberalan, poradi čega je i pošao ovako daleko. To bi mogao biti doista jedan uzrok, da bi se moglo njegovo mišljenje oslabiti, no u drugu bih ruku kao potvrdu dao riječima Šrotovim u tome, što je on govorio baš u ime onoga duhovništva, koje je sada bilo sasvim na narodnoj strani, a bilo je uzgojeno pod utjecanjem narodnoga Gajeva rada. Po tomu je lako moći razabrati — ne ću da perem Gaja ondje, gdje ga nije moći potpuno oprati, ali time ne mislim one afere s knezom Milošem, koja ga je strovalila, premda je to bilo najmanje opravdano, kako ću drugdje pokazati — moći je dakle razabrati, da je Gaj već 1840. godine imao pravo, da u Petrogradu i u Moskvi izvijesti o tadašnjem stanju, koje nije bilo potpuno izgrađeno, ali se počelo već izgrađivati i to onako, kako je Gaj izvijestio. * * Budući da je pismo Janka Draškoviča A. Vakanoviću od 27. X. 1844. (Građa za povjest književnosti hrvatske 2, 229—230) dalo uzroka i prof. Zdziechovvskomu, da osudi Gaja već u ovo doba, držim, da je '*) Ovo je moje rastavljanje.