VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 96
96 poznata. Zagrepčani nijesu to smatrali omalovaženjem, a sigurno nijesu pozivači ni gojili takovu misao, no ma da su obje hrvatske općine u takovim neprilikama bile, da bi morale radosno prihvatiti priliku, gdje će moći iznesti svoje tužbe i zatražiti lijeka protiv njih, pokazale su političku zrelost, bistro shvaćanje te se nijesu prenaglile, nego su svoje sudjelovanje učinile ovisnim o tom, da li će zakoni zajedničkog sabora o Židovima i u Hrvatskoj stupiti u krjepost. Htjeli su dakle ponajprije biti na čistom glede toga, da li je Hrvatska in rebus judaicis autonomna ili nije. Ne protuslovi ovaj korak sa njihovom pritužbom na kancelariju, jer je potonja oblast bila zajednička i vrhovna, ali saborski zaključci požunski nijesu imali vrijednost za Hrvatsku, ako-ih nije hrvatski sabor odobrio. Tako je bar moralo biti. Hrvatske su dakle općine pitale, da li se one imadu obratiti na hrvatski ili na zajednički sabor. To nije bilo jurističko cjepidlačarenje, jer su hrvatski Židovi u istinu saboru hrvatskomu podastrli svoju molbu, a ujedno su i u peštanskoj skupštini sudjelovali, nakon što ih je peštanska općina sokolila, neka iznesu svoje posebne želje. 1 Dok su se ovi pregovori vodili, istekao je rok skupštine, te hrvatske općine prvoj nijesu prisustvovale, nego su samo poslale iskaz o broju, stanju i zanimanju svojih općinara. 1 pozivnica na drugu skupštinu stigla je u Zagreb preko Varaždina, u Pešti još uvijek nijesu znali za zagrebačku općinu, a ova se ni sada nije uvrijedjenom našla. Radilo se o velikim stvarima, o dobrobiti cijeloga židovstva, te su sitni obziri na taštinu isčeznuli. „Ako dva takova muža, kano Wodjani i Boskovitz (to su bili sazivači), stupe na čelo pokreta, ne smiju ni hrvatske općine zaostati i moraju svoj dio doprinositi za sveopće dobro", piše J. Singer iz Varaždina prijatelju i drugu Davidu Blumu u Zagreb, pa mu još potanko razlaže, da će 50 forinti dovoljno biti za trošak svakom delegatu, računajući put i 10-dnevni boravak u Pešti.' 2 Ova dvojica zastupala su hrvatske općine na skupštini a to je bio prvi slučaj zajedničkog složnog rada ugarskog i hrvatskog židovstva, koji se je samo još jedan krat opetovao, kad se naime radilo o ukinuću tolerancijalne takse ;! . Znamenitiji nego pridruženje hrvatskih općina madžarskom pokretu, u kojem nijesu mogli znatnu ulogu igrati budući maleni na broju, važniji bijaše korak što ga poduzeše u samoj Hrvatskoj, podnesak naime, što su podastrli hrvatskom saboru. Tko je pokrenuo ideju podneska da li Varaždin ili Zagreb nije poznato, ali valjda da se ta misao pobudila uslijed madžarskoga pokreta. Ostale hrvatsko-slavonske općine — ako je takovih bilo — ili skupine židovskog pučanstva bile su sigurno obaviješćene o tom podnesku, ali skupština hrvatskih općina nije se u Zagrebu obdržavala, te je taj podnesak lih sporazumni rad obijuh hrvatskih općina, koji su ga potpisale takodjer u ime ostalih općina. Kako je veliko bilo tada hrvatsko židovstvo saznajemo iz jednog dopisa varaždinskoga učitelja Rosenmarka i . U Slavoniji, veli on, nema općine od 30 1 Tamo, taj je list od 10. studenoga 1830., skupština se obdržala 15. istog mjeseca, hrvatski bi dakle poslanici zadoenili. 2 Općinski arkiv. Pozivnica od 27. prosinca 1839.. a iz Varaždina u Zagreb poslana 2. siječnja 1840. 3 Vidi Vjestnik 1902. str. 189—193. 4 U „Allgemeine Zeitung des Judenthums" izd. Philippson god. 1840. br. 17.