VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 34

34 spominju nam listine, da su mu bila imanja zaplijenjena (g. 1214.), od kojih je jedan dio (Szćplak i Gyeku) kralj poslije (g. 1228.) darovao svom tovarniku Dionizu.

1 Neki izvori vele, da je i sam ostrogonski nadbiskup Ivan odobravao ovu urotu. Kad su ga naime zapitali, bi li dobro bilo ubiti kraljicu, on da je dao dvoličan odgovor, koji su urotnici mogli tumačiti tako, kano da ih on bodri na taj čin, dok se on uz promjenu razgodaka mogao u slučaju nužde braniti, da je urotnike odgovarao od zločina.

2 No ova vijest ne će biti istinita. Urota je bila prvobitno naperena protiv kralja, kako spomenusmo, pa zato i nisu mogli urotnici pitati nadbiskupa, da li bi bilo dobro ubiti kraljicu. Dakako, da je i on bio ljut na kralja i kraljicu, da svagdje naprijed turaju Bertolda,^a njega zapostavljaju, ali od tuda još ne sliedi, da je on zagovarao umorstvo jednoga ili drugoga. Protive se pako tomu i ove činjenice, da kralj u pismu na papu (g. 1214.) zove ostrogonskog nadbiskupa „oprobanim u stalnoj vjernosti", da mu za svoje križarske vojne (g. 1217.) povjerava upravu zemlje, i da poslije povratka iz svete zemlje opet hvali njegovu „najstalniju vjernost".

3 Sve to ne bi mogao kralj učiniti i govoriti, kad bi nadbiskup bio učestvovao u uroti, a nije ni to vjerojatno, da kralj ne bi mogao doznati za krivnju nadbiskupovu, kad bi on zbilja bio krivac. Kažu još neki izvori i to, da je neposredni povod kraljičinu umorstvu bila njezina sukrivnja u nekom teškom zločinu jednoga od njezine braće. Bertold naime (ili Ekbert) da se zaljubio u lijepu ženu palatina Benka, pa kad ga ova nije htjela uslišati, da ju je on osramotio s pomoćju kraljice u njezinim odajama. To da je potaklo palatina i druge velikaše na osvetu i oni ubiše omraženu kraljicu.

4 No ova pripovijest nije osnovana na istini, jer potječe od 1 Fejer o. c. III. 2. str. 129—133. Iz ove listine slijedi samo to, da je kralj g. 1228. darovao dio Simonovih zemalja Dionizu, ali ne slijedi to, što veli Fessler-Klein (o. c. I. 312.), da je kralj istom 14 godina iza umorstva zaplijenio Simonova imanja. Ona su valjda namah poslije čina bila zaplijenjena, kako se po riječima listine suditi može, pa zato i Fejer (III. 1. str. 152.) meće zapljenu u g. 1214. U opće ove konfiskacije, koje doznajemo iz kraljevih listina, i kazne krivaca, koje nam spominju njemačke kronike, dokazuju jasno, da nije istina, što vele neki povjesničari n. pr. FesslerKlein (1. a), Szalay („Geschichte Ungarns" I. 346.,) i Krones („Handbuch der österr. Geschichte" II. 90.), da se Andrija II. nije usudio kazniti ubojice svoje žene. 2 Annales S. Rudberti Salisb. 1. c. — Compilât, chron. rer. Boicarum 1 c. — Hermanni Altah. annales 1. c. — Anonymi Leobicensis chronicon 1. c. — Albericas de Tribus Fontibus u Mon. Germ. XXIII. 898. i Matheus Parisiensis „Ex chronicis maioribus" id. XXVIII. 119. Te riječi glasile su ovako: „Reginam occidere nolite timere bonum est; si omnes consentiunt, ego non contradico." Odobravanje čina bilo bi onda, kad bi se razgoci ovako metnuli: „Reginam occidere, nolite timere: bonum est; si omnes consentiunt, ego non contradico". Odvraćanje od čina bilo bi u ovom slučaju: „Reginam occidere nolite, timere bonum est ; si omnes consentiunt, ego non: contradico. „ 8 Fejer o. c. IH. 1. str. 164, 269. i dr. — Mon. Hung. hist. XI. 400. — Sravni Huber o. c. str. 171. 4 Bertolda označuju krivcem ovoga nedjela ovi izvori: Continuât, praedic. Vindob. u Mon. Germ. IX. 726., Chronicon rythmicum Austriacum id. XXV. 355. == Chronicon metrorythmicum kod Katone V. 199. i Chron. Bavariae ibid. — Ekberta pako označuju