VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 23

23 svojim molbama zaveo, da je dozvolio, da bude „učiteljem učitelja" onaj, koji ne zaslužuje, da bude „djakom djaka", jer je istom otišao na svoju sramotu učiti početne nauke u Vicenzu, ostavivši svoje stado, njegovoj pastvi povjereno. Radi toga ga pozivlje, neka ga i on navede, da se vrati kući, da inače ne doživi pad onoga, koga je toliko nastojao podići.

1 Sigurno je Bertold poslušao papu, samo da ublaži njegov gnjev, i vratio se kući u Ugarsku, gdje su ga Čekale nove časti, kojima ga je opsipala kraljeva milost, dakako po nagovoru sestre kraljice. Još tečajem godine 1209. postade on hrvatskim banom, pošto mu je to mjesto morao ustupiti dosadašnji ban Benko (ili Banko), koji postade biharskim županom.

2 Tri godine bio je on banom, jer se sve do početka godine 1212. spominje kao takav u kraljevskim listinama.

3 0 njegovu djelovanju kao banu hrvatskome nije ništa poznato ; vjerojatno je, da on nije ni boravio u Hrvatskoj, nego ostao i nadalje u Ugarskoj, jer je u to doba, kako ćemo vidjeti, vodio raspravu s ostrogonskim nadbiskupom radi prvenstva i obavljao tamo razne poslove, koje su mu povjeravali kralj i papa. Tako su se u to doba (g. 1211.) pravdali opat samostana sv. Martina na panonskom brijegu, imenom Vros (ili Uria) i župan kraljevske komore Gat(e)k radi jedne zemlje, zvane Sala, koja je ležala na jednom otoku rijeke Vaga. Opat je tvrdio, da ona pripada samostanu, dok je župan govorio, da je tu zemlju kralj njemu poklonio. Kralj povjeri Bertoldu, da riješi taj prijepor. On sasluša obje stranke, pa kad nijedna od njih nije mogla jasno dokazati svoja prava, odluči Bertold, da se razpra riješi „božjim sudom". Jedan od fratara imao je uzeti u ruke usijano gvoždje, pa ako se pri tom ne oprži, bit će dokaz, da zemlja doista pripada samostanu, te će mu se onda i dosuditi. Po Bertoldovoj odredbi obdržavao se taj božji sud u Budimu u prisuću njegova pristava (povjerenika) Botha, kanonika bačkoga, i nekolicine budimskih kanonika (prepošta Jakova, kantora Pavla, kustosa Ivana, dekana Leona, Teke, Gervazija i dr.), te se svrši povoljno po samostan.

4 I iduće godine (1212.) imao je opet posredovati u drugoj nekoj razmirici istoga samostana sa vesprimskim biskupom (Robertom). Opat naime samostana potužio se lično papi, da mu vesprimski biskup otimlje vjernike šimeške županije i nekih drugih mjesta, koji da spadaju u vlast samostana, i ne dozvoljava im, da samostanu plaćaju desetinu, nego ju pobire za sebe. Na to je i biskup došao papi, i branio svoje pravo na spomenute vjernike, koji 1 Fejer o. c. III. 1. str. 74—76. 2 God. 1208. i dijelom godine 1209. bio je banom Benko (Fejer III. 1. str. 66. 82 i 83, te III. 2. str. 467, 468 i 470. — Monumenta Hungariae historica. Diplomata VI. 97. XI. 325, 334, i XX. 94, 95 i 102). U drugom dijelu god. 1209. već se zove Bertold banom, a Benko biharskim županom (Fejer III. 1. str. 78. i 80. te 111. 2. str. 471. — Monum. Hung. hist. Dipl. XI. 335.). Benko postade kasnije (g. 1211.) kraljičin Judex curiae", a napokon (g. 1212—1213.) i palatin (Fejer III. 1. str. 108, 109, 111, 116, 118, 120, 124; 127 i 150. — Mon. Hung. hist. VI. 125, 136, XI. 349, 354, 359. XX. 113, 115 i 118.). 3 God. 1210. kod Fejera III. 1. str. 107 i 109, te III. 2. str. 474. i Monum, Hung. hist. XI. 335, 342, 349, XX. 108, 112, 114—119, god. 1211. kod Fejera III. 1. str. 111 i Codex diplomat, patrius VI. str. 10. i god, 1212. kod Fejera III. 1. str. 124, 4 Fejer o. c. III. 1. str. 105.