VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 255

255 oklcvéltâra)". OJ toga je do sada izašao prvi svezak, koji sadržaje Hrvatske krajiške spomenike (a horvdt véghclyck oklcvéltâra) od god. 1490. do 1527. Kako je poznato, s prošlosti hrv. krajine bavili su se dosada Franjo Vaniček i Radoslav Lopašić. Prvi je izdao „Specialgeschichte der Militärgrenze" (Beč 1875.) u četiri svezke, a drugi troškom jugoslav. akademije „Spomenike hrv. Krajine" u tri knjige (Mon. Slav. merid. vol. XV., XVI., XX. Zgrb. 1884.—1889). Vaničekovo djelo ima samo u toliko vriednosti, u koliko se u njemu nalaze izprave i akta, jer ono što je on iz svoje glave napisao, redovito je netočno, nepouzdano, dapače i nekritično. Lopašićeva zbirka od velike je vriednosti, ali kad uvažimo da od 1479. do 1577. u njoj u svemu ima tek kakih tridesetak listina, a medju njima i nekih što se Krajine direktno baš i ne tiču, onda se može reći, da ta zbirka počinje tek godinom 1577. Zbirka pak, što ju je počeo izdavati Thallöczy u družtvu s Hodinkom, svršava svojom četvrtom knjigom godine 1579., (I. knjiga (sada izišla) 1490.—1527., II. 1527.—1538., III. 1538.—1559., IV. 1559.—1579.), dakle može se kazati ondje gdje Lopašić počinje, ili drugčije rečeno, ona nas upućuje u postanak hrv. Krajine, o čemu Vaniček i Lopašić donose ili tek malo toga, ili sasvim ništa. •— „Hrvatski krajiški spomenici" omašna je knjiga od 753 strane teksta i 108 predgovora, u kojem se izdavači najprije osvrću na rad svojih predšastnika, naime Vaničekov i Lopašićev, pokazujući arkive iz kojih su oni gradju svoju crpali, ali nedovoljno, jer su mnogo i mnogo toga sasvim previdili. Konstatovavši tu činjenicu, prelaze oni na opis onih arkiva. iz kojih su svoju gradju uzeli, a to su c. i kr. kućni, dvorski i državni arkiv, onaj kod c. i kr. zajedničkoga ministarstva financija, onaj kod c. i kr. zajed. minist, rata, nadalje štajerski zemaljski arkiv u Gracu i kranjski zemaljski u Ljubljani; osim ovih glavnih, upotrebljeni su još onaj kod namjestničtva u Innsbrucku, državni u Budimpešti i okružni u Niirenbergu. Poslije toga osvrću se izdavači na metodu, po kojoj su izdali svoju gradju. To je bilo potrebno s toga prikričati, jer je osim nekih dvadesetak izprava najveći dio njih, naime oko pet stotina komada, napisan na njemačkom jeziku. Izdavači držali su se metode pokojnoga munehenskoga sveučilištnoga profesora Stieve-a (f 1898.), po kojoj je dužnost izdavačeva ne toliko paziti na paleografske osebine pojedine listine, koliko na to, da ona bude izlraživaču povjesti što jasnija, podpunija i odnosnom literaturom snabdjevena; to se naročito tiče interpunkcije, velikih i malih pismena, odgonetanja datuma, ter izpuštanja suvišnih titula i izpravaka pisarskih pogrješaka. Konačno govore izdavači na osnovu izdane gradje u kratko o povodima, koji izazvaše osnivanje hrvatske vojne krajine. Kako rekosmo, ova naša prva svezka krajiških spomenika počinje godinom 149o. Ali sve do 1521. nema u svemu nego tridesetak izprava; od te godine teku oni neprekidno i obilno. Iz njih se jasno vidi, kako su Turci permanentno iz liosne provaljivali u naše strane, a od ovdje onda u susjednu Kranjsku, Štajersku i Istru; vidi se kako gospoda hrvatska, ne mogući se braniti sami, mole od nadvojvode Ferdinanda pomoći u novcu i vojski; vidi se kako upravo kranjski i štajerski stališi traže, .da se na hrvatskoj zemlji osnuje vojna krajina, koja ima njih da brani ; vidi se kako naše strane sve to većma propadaju, kako ih ostavlja jatomice žiteljstvo, i to plemstvo i njihovi kmetovi; vidi se kako budimski dvor takodjer ne može ništa učiniti, nego se nesrećni Ljudevit II. Mohački utiče za pomoć njemačkom saboru i šurjacima svojim, caru Karlu V. i nadvojvodi Ferdinandu. Sve je to doduše u glavnom bilo i dosada poznato, ali neobično množtvo novih detalja u tome podaje nam tako jasnu sliku, da je sada možno našem povjestniku ovom gradjom prikazati šest godina naše prošlosti upravo savršeno. Uloga knezova Frankapana, bana Ivana Karlovića, Nikole Zrinjskoga Ivana Kobasica, Gjure Varjačića, Gašpara Križanića, Petra Kružića, Nikole Jurišića, Ivana Kacijanera, pak još toliko drugih važnih ličnosti iz toga vremena, osvjetljena je sasvim. Sabor cetinski i izbor Ferdinandov za hrvatskoga kralja, tek je nuždna posije-