VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)
Strana - 252
252 nec non dominis provincialibus eiusdem ducatus Styrye etc. dominis mihi semper observandissimis". Nešto niže: „Presentatum den 10. Februar anno d. im 62. Im hohfheding furzubringen". / vDnevnik Antuna Vakanoviéa. — Medju onim mladim ljudima, koji su god. 1832. uredili, kako će se dalje raditi oko preporoda hrvatskoga života, bijaše odličan član mladi advokat u Karlovcu Antun Vakanović (f 1894.). Poznato je, da je Vakanović god. 1833. izdao knjižicu Jana Kollara „Sollen wir Magyaren werden?" i time potpomagao širenje one struje, koja se medju Slavenima počela širiti — ideja narodnosti. Vakanović se nije isticao kao književnik, no radio je ozbiljno, gdje je mislio promicati narodne interese. Da je o različitim pojavama u životu hrvatskoga preporoda i javno i privatno radio, o tome nam najbolje svjedoči njegov „Nadm'k", što ga je vodio od 1833. —1852,, gdje je pobilježio, istina je, najviše svojih dnevnih posala, ali nam i zabilježio gdjekoju stvarcu, što je od druguda ne bismo doznali. Kako je Vakanović bio često u društvu grofa Janka Oraškovića, koji je isto tako vodio svoj dnevnik, to bismo po Vakanovićevu trudu u „Nadniku" mogli stvoriti sliku o tom Draškovićevu izgubljenu dnevniku. Drašković je po svoj prilici vodio svoj dnevnik onako, kako je vodjen i ovaj Vakanovićev: u sitnijim svojim stvarima i dogadjajima potpun, a u većim i važnijim dogadjajima mršav. Da je tako moglo biti, o tome sam uvjeren i s toga, što je Drašković bio mnogo vremena izvan Zagreba, a u Zagrebu je bilo glavno sijelo svega, što se dogadjalo. Imao sam u ruci i dnevnik biskupa Maksimilijana Vrhovca, pa ako je u sitnim čisto ličnim stvarima oskudniji od Vakanovićeva dnevnika, a ono i nebilježi potanko različitih dogadjaja svojega vremena onako, kako bismo mi željeli, da nam je potpunije sačuvao uspomene svojega doba. Vakanović je svoj dnevnik pisao poprijeko latinicom. Prve godine piše onakvim pravopisom, kakvi je i danas najviše u običaju, samo što za naše dijakritične znakove š, č, ž upotrebljava po načinu Dobrovskoga i Kopitara ćirilske znakove (n. pr. Joiu durame sud 19. IV. 1833.). God. 1833. u kolovozu imade n. pr. pod 19., 22., 23. kolovoza sve bilješke ćirilicom, kako ju je Vuk uredio, a tako je onda i dalje pisao, samo što dolaze i onakvi glasovi, kakvi su se upotrebljavali u crkvenim srpskim knjigama (n. pr. t: O6*6Ä, îorpo itd.). God. 1834. je pisao sve ćirilicom, pa se i potpisao ćirilicom. Nekoliko je mjeseci i slijedeće godine pisao ćirilicom, a dalje opet latinicom. Drugi su ljudi držali izdavanje Gajevih novina dogadjajem, što je doista i bilo, a Vakanović nije u svoj dnevnik zabilježio nijedne riječi. U Danici ilirskoj od god. 1836. nema nikakve vijesti o predstavi u kazalištu na rodjeni kraljev dan, no Vakanović je zabilježio pod 19. travnja: „Bio rodjeni dan kralja ilirskog u kazališću igraše beg Bele 4. — pred gerbima ilirskima pevaše Carevku". 13 srpnja 1836. bio je kod Gaja, gdje se prepirao s Jelačićem poradi društva ilirskoga. Pod 6. ožujka 1838. ima ovo: „Nedadoh štampati poziva za čitaonicu karlovačku poradi pastva Moisesovog". Sto je tu bilo s cenzorom Mojsesom, ne znam, ali je moralo biti svadje poradi nečesa Vakanović je 1839. postao „podravnitelj " karlovačke ilirske čitaonice. Time je još više ušao u kolo ilirsko, pa nam je dragocjena njegova vijest u dnevniku, pisanu 1839. i opet ćirilicom, da je 23. travnja 1839. s Gajem, Antunom Mažuranićem i Vjekoslavom Babukićem stvorio osnovu za „Društvo za jezik i pismenstvo Ilirsko". Kad se 9. prosinca 1839. počelo „veliko spravišće", dakako da je Vakanović bio u Zagrebu. Dne 12. prosinca bio je na ručku kod Keresturija, tu „psovke rigaše proti narodnosti. Na večer fakel musik Zdenčaju, Draškoviću, Oršiću, Stajdaheru, Lentulaju, Raizneru, što u spravišću govoraše za uzdržanje Latinšćine". — Vakanović spominje dolazak Vukov u Karlovac, spominje Sreznjevskoga i Preissa, a i neke druge odličnije ličnosti, s kojima se poradi svoga ilirstva mogao upoznati. Potanko je opisao restauraciju od god. 1842. pod 30. svibnja. To je ona znamenita restauracija, za koju je poslije, 1847. Dr. Ferdo pl. Šišić. 1
