VJESTNIK 5. (ZAGREB, 1903)

Strana - 190

190 drugoj svezci idu najprije akta iz papinskog arkiva, onda firentinskog, za tim napuljskog, a konačno dubrovačkog. Tu su priopćene instrukcije poslanicima (Lettere e commission! di Levante), a onda izvadci iz protokola sviju triju dubrov. vieća, a sve je to popraćeno komentarom za lična i geografska imena. Nešto je od toga već priopćeno u Geleich-Thallôczyjevoj zbirci, ali najveći dio ipak je sasvim nov. Od pomagala treba iztaknuti: Marczalijevu priručnu knjigu o izvorima za ugarsku povjest, što je izdana kao učbenik sveučilištnim slušateljima po odredbi ministra Vlašića/' U njoj se od najstarijih vijesti o Magjarima, naime po taktici bizantinskog cara Leona (886.—911.), do ugar. hrv. nagodbe od god. 1868., donose kratki i najvažniji Izvadci iz pojedinih vrela; ujedno je kod svakog izvadka pridodan uvod o važnosti i vjerodostojnosti njegovoj, te izdanje. Pod linijom iztumačena su pojedina mjesta i imena, ter kronologija. Za hrvatske prilike u doba sv. Ladislava i Kolomana odštampano je ono što se na to odnosi iz Thome arcidjakona, Kézajeve kronike i Gaufreda Malaterre. Svakako je trebalo dodati još i tako zvani „Memoriale" i izpravu zadar. manastira sv. Marije, da se vidi na što se Hrvatski historici upiru u svojem tumačenju dogadjaja od god. 1102. Isto je tako trebalo donijeti izprave od 7. marta 1492., kojom napose ugarski, a napose hrvatski stališi priznaju požunski mir s Maximilijanom od 7. nov. 1491., onda listinu od 1. jan. 1527. o izboru „nadvojvode austrijskoga" (a ne kralja ugar.!) Ferdinanda za hrv. kralja, te konačno hrv. pragm. sankciju od 1712. i njenu potvrdu od strane Karla III. od 16. maja 1712. Ali tako Marczali iz hrv. historije osim već pomenutoga donosi samo neke artikule hrv. sabora od god. 1609. do 1681. (njih trideset) i to ne osobito karakteristične, što se odnose na naš odnošaj s Ugarskom, već izključivo na domaću upravu, onda srbska privilegija cara Leopolda I. od 21. aug. 1691., riečku izpravu Marije Terezije od 23. apr. 1779. i ugar. hrv. nagodbu kao zak. čl. XXX. ex 1868. Na koncu dodan je sadržaj imena, a napose vrlo pregledan stvarni, koji uporabu knjige u velike olakšava. Sveučil. prof. u Cernovicama Kaindl*, dao se još god. 1894. na izučavanje ljetopisa i legenda kao izvora za ugar. povjest. Do sada izišlo je ukupno šestnaest studija. Za nas su od osobite važnosti studija III. o ugar. polj. kronici, u kojoj ima nekih mutnih vijesti o posljednjim danima narodne dinastije, jer se govori o ubojstvu jednoga hrv. kralja i njegovoj kletvi, po kojoj Hrvati ne će više imati kralja od svoje krvi, te kako se Koloman oženio jednom Hrvaticom ; onda V. o „annales veteres Hungarorum" za XII. viek, VIL o ugarskim kronikama uopće, u kojoj Kaindl hoće da dokaže, da su sve kronike potekle iz jedne stare, dajući joj ime „Gesta Hungarorum vetera", ter IX.

—XII. o Anonimu, Simonu de Kéza, budimskoj i zagrebačkoj kronici. U svojim rezultatima razilazi se od Marczalija (Ungarns Geschichtsquellen im Zeitalter der Arpaden. Berlin 1882.) i Paulera (A magyar nemzet torténete az Ârpâdhâzi kirâlyok alatt. Vol. II. Bdpst. 1893. pg. 769. i dalje), te zaslužuje svaku pažnju, naročito je ipak jasno iztaknuo zajedničko podrijetlo ugar. kronika, što Pauler tako odlučno niječe. — Od osobite je važnosti radnja Kardcsonyi-jeva~>

, u kojoj pokazuje, da se po brojnim do sada izdanim kodeksima do god. 1400 nalazi do dvjesta falzifikovanih listina, 269 krivo, a 302 uopće nikako ne datiranih. Bilo bi potrebno da se iz ovoga kataloga kod nas priobći ono, što se nas tiče. Od obćenitih djela što obuhvataju veće periode naše prošlosti, izišlo je prošlih godina još nekoliko vrlo važnih radnja. Od domaćih treba na prvom mjestu iztaknuti 5 Marczali: A magyar törtenet kütföinek kezikönyve — Budapest 1902. (Cijena 13 kruna). 6 Kaindl: Studien zu den ungarischen Geschichtsquellen. L —XVI. Wien 1894. bis 1902. (iz „Archiv für östr. Gesch." vol. 81, 82, 84, 85, 88, 89, 91.) 7 Kardcsonyi : A hamis, hibaskeltü és keltezetlen oklevelek jegyzéke 1400-ig. Bdpst. 1902.