VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)

Strana - 28

28 na to povjeri jednom od članova upruviteljstva, da izvjesti de vila cl moribus prositelja, koji inače unapred, mora dokazati poznavanje hrvatskog jezika i da se je rodio u jednoj od četiri pokrajina, koje imaju pravo na gostinjac. Kad izvjesti član upraviteljstva povoljno o moralnom ponašanju prositelja i ako je doista prositelj rodom i jezikom Hrvat, u sliedećem ga zboru bratovština glasovanjem pobrati. Nu u slučaju, da koji bratim opazi, da bi prositelj mogao biti na zanovet bratovštini, i da ne ljubi slogu te ima valjda kakovu pravnu manu, bratovština mora prije dobro razmisliti i obavjestiti o svem kardinala pokrovitelja ili njegova prelata zamjenika po odluci od 11. svibnja 1651. (Acta Hieron. XL.). Kad bi iznimka bila zališna samo, ili da pravna mana ne bi bila baš očita, mora se o pobratimljenju prositeljevom tajno glasovati, te o tom odlučuje nadpolovična većina glasova. Kad je novi prositelj tako pobratimljen, onda položi običajnu zakletvu u ruke prelata zamjenika kardinala pokrovitelja.

1 Dok je ostao u krieposti pradavni već spomenuti običaj o vanjskim bratimima, bijaše se medjutim po praksi inih rimskih bratovština uveo običaj, da su u bratime kadkad bili primani i Nehrvati boraveći u Rimu, biva Talijanci, Niemci itd., zaslužni za bratovštinu ili koji bi uz zadužbinu željeli biti pokopani u bratimskoj crkvi sv. Jeronima. Ovi bratimi tudjinci uživahu samo pasivna prava. Nu, neki su od njih pokušali ipak da si prisvoje i aktivna prava. Karakterističan je bio slučaj sa Baraninom vitezom Markom Samuelom Koliranovim ili bolje Kalojohanovim, po svoj prilici šćipetarske narodnosti, kojega svetojeronimci bijahu pobratili već 1586. godine, nu on radi prigovora, da je Arbanas, a ne Hrvat, izstupio, pak opet odlukom kardinala pokrovitelja 1601. god., i to radi svojih zasluga prema bratovštini i hrvatskoj naseobini, reintegrovan (Acta Hier. LXXXL). Odatle nutarnja garazanja i trvenja u bratovštini. Da se tim nesuglasicama na rep stane, bi 1651. g. uzakonjeno, da se tudjinci za uvieke iz bratovštine izključuju (Acta Hier. LX.). Bratimi su od pamtivieka korporativno sa svojim kapelanom sprovodili svakoga pokojnika bratima. Nu taj se običaj provrgao 1589. godine, kad je svetojeronimska crkva podignuta na kolegijatnu.

2 Po statutu 1541. god. bratovština je imala tri vrste knjiga: Maticu (matricola), imenik bratima; Dugu knjigu (libro lungo), našastar pokretnina gostinjca i crkve; Imovnik (catastro), popis kamata i najmovina, blagajne svih nepokretnina, kao što i javnih izprava. Svaki poklonik, prišav u Rim, kad je svjedočbom svoga župnika i govorom dokazao upraviteljstvu bratovštine, ili barem bratimskom kapelanu, da je Hrvat domovinom ili barem porieklom, te da poznava taj jezik, bio je od gostinjarke uveden u gostinjac te uživao trodnevni officium hospitalitatis, naime ukonačenje i jelo u večer: juhu, libricu mesa sa salatom, kruha do sita i pol ili tri četvrta litre vina. Morao je skupa s drugim poklonicima obaći sveta mjesta, provodjen od bratimskoga kapelana, izpovjedit se i pričestiti, da dobije o tom pismenu svjedočbu bratovštine, urešenu slikom sv. Jeronima i grbovima zemalja, imajućih pravo na gostinjac (sravni Poglavlje VI.); pri polazku pak 1 Arhiv sv. Jeronima, Paštrićevo izvješće oko 1659. godine. 2 N. mj.