VJESTNIK 4. (ZAGREB, 1902)

Strana - 24

24 sam P'arlati izrično priznaje Fantina Hrvatom. A osim toga i uplitno, jer govoreći u istom paragrafu o drugim glasovitim Trogiranima, spominje i junačkoga hrvatskoga bana Petra Berislavića, vesprimskog biskupa i kardinala (f 1520.), koji je bio rodom Trogiranin. Farlatu su dakle svi glasoviti Trogirani Hrvati, a nikako Talijani. Fantinovo ime „de Valle" je po modi renesance polatinjeno hrvatsko ime, i to topografskog poriekla, što bi odgovaralo izvornom „iz Zatona". A Zaton kod Trogira, to je glasoviti Zaton Saldon, poznat u mornarskom svietu pod talijanskim imenom „Valle di Trau, Vallone Saldon".

1 Po tom bi Fantin iz Zatona ili Zatonjanin bio s otoka Čiova, iz sela po prilici, gdje je današnji Okrug. A tamo Talijana, kao što vidjesmo u obće u Dalmaciji, nije bilo petnaestoga vieka, kao ni poznije. I Fantinova diplomatska karijera dokazuje, da nije bio Talijanac. On se pojavljuje u političkoj povjesti 1458. godine kao ovjerovljeni prokurator novo-okrunjenoga češkoga kralja Jurja Podjebrada,

2 te je imao kašnje, da gorku čašu izpije na njegovom dvoru.

3 Hrvati Trogirani imali su polovinom petnaestoga vieka ulogu u povjesti : uz Fantina Zatonjanina dosta budi spomenuti bana Berislavića. Fantin je svoje zadnje dane proveo u Rimu kao palatinski auditor, t. j. sudac Rote, vrhovnog papinskog državnog sudišta, te je 1475. godine umro. Svojom oporukom namro je on gostinjcu znatnu svotu novaca, 400 zlatnih forinta, a oporučnim ovršiteljem imenovao svoga prijatelja, spomenutoga kardinala Caraffu (Acta Hieronym. XXII., LXXXIL). Caraffa je stao iste godine da ovrsi Fantinovu želju i sam pripomogao sa svoje strane, da ju što sjajnije izvede. Za to ustupi on gostinjcu svoj veliki vinograd, što je na dvie strane sa zapada okružavao Augustov Mauzolej, a htio je darovati gostinjcu i Augustov Mauzolej ; nu uslied dvojbe, da li taj predjel pripada doista njemu ili papinskoj komori, izposlova od pape Innocenca VIII., te ga je on 1486. god. poklonio hrvatskoj bratovštini i gostinjcu (Acta Hier. XXIX.). Isti papa je pet godina kašnje dozvolio, da se na tom mjestu mogu graditi kuće i od drugih, ali uz opredieljeni godišnji prirez na korist gostinjca (Acta Hier. XXXI.). Uz Fantina i Caraffu spominju se još drugi dobročinci. Osim Antonije Spljećanke (Acta Hieron. XXI.) i Andrije Tustoga, koji je 1476. g. oporučio hrvatskom gostinjcu uvjetovno dvie kuće (Acta Hieron. XXIV.), nesretna, ali bogoljubna, bosanska kraljica Katarina, koja se je, izgubiv kraljestvo, zaklonila u Rim, namre 1478. god. svetojeronimskom gostinjcu svu koliku svoju kapelu (Acta Hieron. XXV.). Demetrij Urbanov iz Vrhovca kod Jaske u zagrebačkoj županiji i biskupiji zapisa gostinjcu 1482. g. jednu kuću; a neki Simun Slavonac 1490. god. polovinu svojih dobara, dok je neka Jelena Hrvatica 1498. god. oporučila svekolike svoje pokretnine i nepokretnine (Acta Hier. XXVII., XXX. i XXXVII.). Uz to su gostinjcu pripale i razne zadužbine po odlukama pape Kalista III. i Pija II. (1455.—1464.), onih Hrvata naseljenih u Rimu, koji su medjuto bez oporuke umrli ; te se baš s toga njihovi spisi nahode u svetojeronimskom arhivu. 1 Sr. Novu vojničku specijalnu kartu, Z. 31, C, XIV.; Z. 32, C, XIV. 8 Sr. Pastor, Gesch. d. Päpste im Zeitalter der Renaissance, I. (1891.), 627. :

' N. dj. II., 85, 163, 165, 170, 172-5, 340, 380.