VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)
Strana - 78
78 nagadjali s Kolomanom, a druga nam bilješka spominje privilegij, što ga je tom prilikom dobilo jedno pleme, onda je sasvim vjerojatno, da su i druga plemena dobila takav privilegij. Ovi izvaci iz tih privilegija kazuju nam, da je plemenima zajamčena sigurnost posjeda i oprost od „censusa", i da je uredjena vojna dužnost pojedinih plemena. Drugih ustanova ne navode ti izvaci. Sad se pita, je su li u tim izvacima navedene sve ustanove tih privilegija? Nije li u njima bilo nikakvih drugih ustanova? Predočimo si tadanju situaciju, pa onda sudimo. Kralj se jedne kraljevine (Ugarske) diže s vojskom, da dobije susjednu kraljevinu (Hrvatsku) za sebe, jer drži, da ima na nju neka baštinska prava. Narod se ove druge kraljevine listom diže, da ju brani od kralja tudje krvi. Vidjevši to, želi ovaj mirnim putem doći do hrvatske krune, te se daje u pregovaranje s hrvat, velikašima, koji su na čelu hrv. vojske. Pregovaranje uspije i Koloman postaje kraljem hrvatskim. Može li tko sada reći, da je Koloman mogao postići svoj cilj uz laku cijenu pregovaranjem, kad nije mogao ili se nije usudio postići ga mačem. Je li se može uzeti, da je on postigao taj cilj jedino tim, što je hrv. plemenima osigurao posjed i oprost od jednog dijela poreza, a inače im konfiscirao sva politička prava? Ne bi li ovakova kapitulacija bila moguća samo onda, kad bi plemena podlegla u očajnoj borbi? Svatko će dakle predmnijevati, da su hrvatski knezovi, zastupajući 12 plemena t. j. cijeli hrvatski narod, u prvom redu raspravljali s Kolomanom o političkim pravima hrv. naroda u onom ozbiljnom i sudbonosnom času, kad su bili pripravni primiti za svoga kralja vladara tudje države. Dakle sigurno se moralo raspravljati i o izboru ili nasljedstvu i krunidbi kraljeva, o crkvenim odnošajima, o vršenju zakonodavne, upravne i sudačke vlasti, te se u tom pogledu morale stvoriti takove ustanova, kojima je dosadanja samostalnost hrvatske kraljevine zajamčena bila, jer inače složan i svojom jakom vojskom zaštićen narod sigurno ne bi bio dobre volje Kolomana prihvatio za svoga vladara. O tom dakle ne može biti dvojbe, kano ni o tom, da je to sve i pismeno i prisegom moralo biti narodu zajamčeno (na sastanku u Križevcima, kako veli Krčelićeva bilješka). Kralj je dakle ili u poveljama, danim pojedinim plemenima, naveo sve te ustanove, tičući se političkih prava i sloboština narodnih, a oni ih izvaci ne spominju, nego samo one napomenute ustanove, ili su pako politička prava napisana bila u posebnoj povelji, koja nam se nije usčuvala ni u cijelosti ni u izvatku. 1 Zato ne stoji izreka Kršnjavijeva: ,,Ap1 Pošto se trog, appendicula svršava sa et. c. bit će vjerojatnija prva eventualnost, da su naime u poveljama hrvatskih plemena bila navedena i ostala hrvatska prava. — I Bulić u „Bulteitino etc." XXIII. str. 185. opaža, da se pisac nije dovoljno obazrio na to, da su zastupnici onih 12 plemena sačinjavali cijelu Hrvatsku. Pa premda u ,,Memorialu" nema nikakvih vijesti o tom, da se je i o drugim važnim pitanjima raspravljalo medju Kolomanom i Hrvatima n. pr. o izboru ili krunidbi kralja, o nasljedstvu, o nutrnjoj upravi, o odnošajima crkve i države, o kraljevskim pravima, o javnim teretima, zato se ipak ne može apsolutno tvrditi, da originalna isprava, iz koje je memoriale crpio, nije imala i ustanova, koje bi uredjivale odnošaj izmedju Ugarske i Hrvatske, i da taj ugovor nije uglavljen u ime cijele Hrvatske. — Ova nam je Bulićeva ocjena došla u ruke, kad je već naša radnja bila gotova. Drago nam je, da se primjedbe Bulićeve slažu s našima i u ovoj točci, kano i u nekim drugima, koje ćemo kasnije spomenuti.
