VJESTNIK 3. (ZAGREB, 1901.)

Strana - 32

Stare sloboštine Ivanić-grada. J Ivanić-grad čuva još i danas svoja pisma, kojima su mu nekoć podieljene razne sloboštine. Svoje sloboštine davao je Ivanić-grad potvrdjivati od kraljeva. Takova je potvrda ivanićkih sloboština uzslijedila zadnji put od kralja Leopolda 12. marca godine 1660. u Beču. I ova se potvrda nalazi u arkivu Ivanić-grada, pisana je na pergameni u formi knjige, a na njoj visi o svilenoj vrpci veliki kraljevski pečat. Sadržaj ove liepe povelje priobćit ćemo ovdje kronološkim redom. God. 1404. dodjoše pred zagrebačkoga biskupa Eberharda Albena, koji bijaše ujedno kraljevski vrhovni kancelar, Blaž sudac i izaslanici slobodnoga mjesta (libéra villa) Ivanića, te ga moliše, da im opet podieli slobode i preimučtva kakova se nekoč od „utemeljitelja" mjesta dobili, koja su uživali ali su izprave glede toga izgubili. Po njihovom kazivanju uživahu Ivanićani ista prava poput biskupovog slobodnog mjesta Čazme. Svoje „sloboštine" izgubiše Ivanićani za vrieme „težkih dana" poznatoga pokreta protiv kralja Sigismunda i kraljice Marije. Kako kazivahu molitelji, ugrabio im je ove Ladislav od Lošonca, kad je neprijateljski udario na „otok" Ivanić. Biskup Eberhard videći pravednu molbu Ivanićana, a naročito razabravši, da o podieljenju sloboština ovisi obstanak i razvitak Ivanića, odredi pomno iztraživanje. Od plemića predialaca, i od drugih osoba svoje biskupije, svakoga stališa, duhovnjaka i svetovnjaka, doznao je biskup uskoro slobode Ivanićana kakove su uživali do vremena provale Ladislava od Lošonca, te se je uvjerio da su njihovi navodi bili istiniti. S toga im on ove slobode točno popisane potvrdi i ponovno podieli poveljom u Ivaniću 13. jula 1404. Slobode i dužnosti, koje su u ovoj povelji specificirane, bile su sliedeće: 1. Ivanićani mogu sa svojim 12 prisežnicima, zajedničkom voljom i odobrenjem sviju izabrati sudca mjestnoga (judex villae), kojega će imati predložiti na potvrdu biskupu i njegovom vikaru in temporalibus. 2. Sudac sa prisežnicima i gradjanima imade suditi sve parnice, koje se budi na koji način zapodjenu u slobodnom mjestu Ivaniću, izim parnice nevjere (veleizdaje), koje su pridržane sudu biskupa ili njegovog generalnog vikara in temporalibus. 3. Parnice, koje se ne mogu dobrim načinom suditi po mjestnom sudcu, kao i priziv protiv osudi mjestnog sudca podastire se biskupu ili njegovom vikaru. Izrečena osuda u takovoj parnici priobćuje se sudcu i prisežnicima bez pristojbe ikakove.