VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 206

206 Da Hrvate umire, zaključiše, da biskup zagrebački postane članom sabora, a jedan hrvatskih delegata članom magnatskoga vijeća. No Vinković bude poslije još gorljiviji katolik, a na polju časti steče mnogo zasluga. God. 1637. piše on nekom (?) starom hrvatskom plemiću, od kojega je čuo, da je protestanat, dugo pismo, u kojem mu ispostavlja sve mane nove nauke te ga moli, da se povrati k vjeri svojih otaca.

1 Budući da se Vinković tako zauzeo za tog starog plemića, bit će, da je to bila ugledna osoba i član ugledne hrvatske plemićke obitelji. Dne 14. rujna 1641. piše Vinković Gjuri Zrinjskomu ml., da se u Turnišću u Medjumurju nalazi jedan kalvinski propovjednik, koji nastoji, da katolicima škodi

, a ostale protestante, Luterovce i Kalvinovce u njihovoj vjeri učvršćuje, što on kao svjetovna glava Medjumurja ne bi smio dopustiti. Neka Zrinjski njega istjera, te pošalje onamo kojega kat. svećenika.'

2 U drugom listu od 14. rujna 1641. javlja, da je poslao u Legrad katoličkog župnika Andriju Vinkovića, pa moli grofa, da bi ga štitio od navala Kalvinovaca i Luterovaca. Čini se, da je u tvrdji Legrad bilo više Kalvinovaca i Luterovaca nego katolika, jer Vinković bodri grofa, neka se ništa ne boji, da namjesti novoga katoličkog župnika, jer upravo tako, kako imadu Kalvinovci i Luterovci pravo, da uzdržavaju svoje propovjednike, isto tako imadu i katolici po zakonu o slobodi vjeroispovijesti pravo, da namještaju svoje župnike.

3 Iste godine piše Vinković barunu Nikoli Mlakovačkomu (Malakoczyu) i moli ga, neka odbaci Kalvinovu i Luterovu vjeru, pak da je pripravan, da mu pošalje učenih i pobožnih svećenika za podučavanje. Na dalje piše barunu, da je to i njegova dužnost, da ga na to potsjeti, pa neka se, dok je u njegovoj biskupiji, drži toga, drukčije će biti prisiljen, da mu diktira crkvenu kaznu.

4 Ali Vinković nije samo pisao takvim osobama, o kojima je sumnjao, da su protestanti, kako smo gore vidjeli; on je mnogo više radio i osobno, da ih obrati. To se vidi iz njegova lista, što ga je 10. lipnja 1642. pisao jednomu velikašu (grofu Erdödyu?)

5 U tom listu stoji, kako se on na putu kroz Zagorje dovezao u grad Stubicu, gdje je barun Mlakovački prebivao, te ga je posjetio i živahno s njime raspravljao o hereziji, citirajući mu mjesta iz sv. otaca i sv. pisma. Zato se nada, da će se Mlakovački u skoro obratiti, jer mu je zaprijetio i crkvenom kaznom. Da se reformacija u Medjumurju usprkos tomu nije baš tako brzo zatrla, razabiremo najbolje iz molbe, što ju je nasljednik Vinkovićev, biskup Martin Bogdan (1643.—1646.) upravio g. 1643. papi.

6 U njoj moli u pape dopust, da smije teologe prije vremena zaredjivati, jer da je velika nestašica svećenika. Na dalje moli, neka bi se dopustilo, da se smije ženiti u rodbinstvu sve do trećega koljena, jer da ljudi to traže, upućeni od protestantskih propovjednika. Opravdana je bojazan, da će se ovi protestantski propovjednici opet pojaviti, ako župa po 1 Ibidem 126. 2 Kukuljević: Arkiv X. 162. 3 Lopašić: Star. XXVI. 181. 4 Ibidem Star. XXVI. 182. (XVII.). 6 Ibidem 184. (XVIII.). 6 Ibidem 188. (XIX.).