VJESTNIK 2. (ZAGREB, 1900.)

Strana - 190

KJIZEVNOST. Bare Poparić : O pomorskoj sili Hrvata za dobe narodnih vladara. Zagreb. Izdanje „Matice Hrvatske" 1899. VIII. 4- 140- — 8°. Ako i nećemo da ikomu laskamo, to svakako moramo priznati, da je ova monografija pobudila u književnim krugovima dolično zanimanje. Gotovo svi naši beletristički i naučni kao i politički časopisi doniješe oveće referade o njoj, te se izraziše vrlo povoljno. Red je dakle, da i mi čitateljima „Vjestnika" u kratko prikažemo ovu vrlo interesantnu historijsku, dosad u nas jedinu svoje vrsti radnju. U uvodu nalazimo obširno prikazivanje o „rimskim liburnama". Kako naša povjest, ma u kom bilo pogledu, nebi bila jasna, ako se prije ne ogleda povjest starosjedilaca u krajevima, gdje danas stanuju Hrvati, to je pisac vrlo dobro učinio, što nam je najprije prikazao stanje pomorske sile primorskih starosjedilaca. Iza toga uvoda sliedi kronološkim redom razvoj hrvatske mornarice, čiji početci, po svjedočanstvu ljetopisca Pavla Diakona, spadaju u prvu polovicu 7. vieka. Ujedno nam se prikazuju prilike, kakove su opstojale na obim obalama Adrije tečajem 8. i 9. stoljeća. Trvenja Hrvata s Mlečanima, koji no se započinju za knezovanja Hrvata Mojslava, razvitak te borbe, posljedice njene po Mletčane, sve je to tako uspjelo protumačeno, da su nam danas mnoge stvari sasma jasne. Iza toga prelazi se na opširno opisivanje političkih dogodjaja u drugoj polovici 10. stoljeća, kobnim posljedicama njihovim po hrvatsko gospodstvo na Adriji, o vojni Petra II. Orseola. U ovo doba počinje prelom hrvatske vlasti na sinjem moru, jer do sada je ona bila prva, baš najjača. Pitanje, čija će Adrija biti vjerenica, mletačka ili hrvatska, odlučiše prilike u prilog Mletčana, jer od tog doba datira i ona zvanična svečanost „duždeva vjenčanja s morem", da i vjekovi spominju slavnu vojnu Petra II. Orseola. Riječi, koje su ponosni Mletčani tom prigodom izgovarali: „More, s tobom se t vjenčavamo u znak našega pravoga i vječnoga gospodstva" danas su Veneciji ugodna uspomena, dok su danas dalmatinski gradovi većma hrvatski, nego li su igda bili. Iza toga nam pisac iznosi prilike u kojima su stojali hrvatski primorski gradovi za kralja Držislava, Kriesimira 11., Stjepana i Petra I., Kriesimira, koji su opet povratili sasma Dalmaciju pod svoje žezlo i s ponosom zovu sinje more „svojim". Prikazavši nam borbe oko hrvatskog priestolja, te neprilike što su ih zadali Normani hrvatskoj mornarici, završuje g. pisac spoljašnu historiju hrvatske mornarice sa njenim stanjem za posljednjeg kralja hrvatske krvi Dimitrija Zvonimira. U zaglavku prikazano nam je ustrojstvo hrvatske ratne mornarice. U tim člancima izcrpljeno je sve, što nam se je u povjesti sačuvalo o pomorskoj sili Hrvatske za dobe narodnih vladara. I ako su te vješti riedke, što više i mršave, ipak iz njih jasno proizlazi, da su Hrvati od svog dolazka, kada postadoše gospodari iztočne obale Adrije, uviek razpolagali pomorskom silom, koja bijaše jača ili slabija prema nutarnjim odnošajima njihove države. Pomorska sila Hrvata sastojala se je od kraljevskih, plemenskih i pomoćnih ladja primorskih gradova. Vrhovni joj gospodar bio vladar hrvatski, najprije knez, a onda kralj. Njemu uz bok stoji admiral, koji se u listinama zove morsticus i moristicus, dux Marianorum (mititum). Poznata su samo dvojica takovih hrvatskih admirala: Rusin, brat Slavićev, te Jakov za vladanja Zvoni-